Faca i neprijeporni karakter. Ne samo sad, ne na ovom turniru, već neko malo duže vrijeme. Opet, kako godine odmiču, sve više dolazi do izražaja. Ono recentno je svakako njegov dolazak, ekspresni, bez pogovora i pitanja, iz Poljske kad nam se ozlijedio i Duvnjak. Izbornik ga je nazvao u doba kad već lagano perete zube prije ulaska u postelju, a on je, na Igora Karačića mislimo rekao kao iz šuba – “Dolazim”, piše Jutarnji list.
On, koji nije baš bilo koji i bilo kakav igrač, ali koji se nije nalazio u planovima izbornikovim. Jamačno je Igora to malo ako ne zapeklo, a ono zasmetalo. Iako nije ni slova zucnuo. Ni u primislima. Po mišljenju mnogih rukometnih stručnjaka, onih koji ovaj sport doručkuju, objeduju i večeraju, trebao je biti od prvog dana. U redu, trener je mislio drukčije (autonomno pravo trenera), ali onda kad‘ je zaškripilo… hop, zovi Karu. I Kara dođe, bez razmišljanja.
Ona konačna istina – nije došao zato jer ga je zvao izbornik, već je došao stoga jer ga je zvala Hrvatska! Ovaj sportaš tako shvaća, razmišlja, osjeća, a kada se tako pojedinci postave, ovom su novinaru istog trenutka malo drukčiji, bliskiji. U biti, Karačić nas podosta podsjeća na likom autoriteta i odvažnosti, odlučnosti na jednog drugog sportaša. Na nogometaša Gorana Jurića, legendarnog kapetana Dinama. Čovjeka koji je držao svlačionicu, ali i kad bi zagrmio na terenu, vlati trave bi se savijale.
Kada pak malo odvrtimo film petka, utakmice s Islandom, s tribina je ali doslovno od prve minute bilo vidljivo da ste svi odreda ušli u utakmicu “napaljeni”, fantastično fanatični, iskesiti zube suparniku, stati čvrsto poput bračkog i hercegovačkog kamena, odlučni pokazati urbi et orbi, gradu i svijetu, da ovdje vi vladate i prolaska drugima nema. Možda malo idealiziramo sada, ali doslovno nam se činilo da ste utakmicu dobili još negdje… u svlačionici, prije, najkasnije poslije intoniranja himne.
– Ja mislim da smo ih dobili u četvrtak, na večeri, u našem hotelu. Tad je Island po meni bio poražen, samo su se morali pojaviti u dvorani u petak. Dečki u reprezentaciji znaju o čemu je riječ. Atmosfera je od tada krenula fantastično. Nekako, nismo imali što ni izgubiti, na određeni način. Samo želimo uživati, a posebno Dule i ja. Mi želimo uživati u svakom trenutku svojih posljednjih utakmica za hrvatsku reprezentaciju. Onda nema straha, bojazni od neuspjeha. Jednostavno, uživali smo na terenu. A onu atmosferu, ono s večere u četvrtak smo prenijeli jutro kasnije na doručak, pa ručak, na sastanku, u svlačionici i onda na teren. S tim da kada smo stali na teren, nitko više riječ nije progovorio. Toliko su dečki bili koncentrirani. U pogledima sam odmah vidio da će to biti naša fantastična večer.
Možemo li se mi ponadati da ovo možda ipak nije i zadnji turnir Karačića za Hrvatsku?
– Jako teško. Mislim da sam dao puno toga, a mislim i da će reprezentacija trebati nešto drugo, neke mlađe igrače. Ja sam bio tu svaki put, kad je god trebalo. Ne znam baš koliko bi bilo snage za dalje, ali želim ovaj turnir odraditi, odigrati do kraja, maksimalno koliko mogu dati za reprezentaciju. Je li to minuta, 5 ili više, spreman sam srce ostaviti, ali mislim da će ovo biti kraj – veli Igor Karačić.
Cijeli razgovor možete pročitati na LINKU.
