James J. Braddock rođen je na današnji dan (7. lipnja) 1905. godine, a tim povodom donosimo vam njegovu životnu i sportsku priču, piše Fightsite.hr
“Misliš da mi govoriš nešto novo? Tipa da je boks opasan? Ne misliš da ljudi mogu poginuti radeći trostruke smjene, na skeli i noću? Što je sa svim onim tipovima koji su prošli tjedan umrli u kartonskim barakama štedeći na stanarinama kako bi prehranili svoju obitelj, jer ljudi poput tebe još nisu smislili način kako zaraditi na njihovoj smrti? U mojoj profesiji, a boks jest moja profesija, ipak imam malo više sreće”.
Predmetne rečenice Russell Crowe, utjelovljujući Jamesa J. Braddocka, u dahu izgovara Bruceu McGillu (koji glumi promotora Jimmyja Johnstona) u jednoj od najupečatljivijih scena “Cinderella Mana”, uoči antologijske borbe s Maxom Baerom za naslov svjetskog prvaka.
Braddock je, na koncu, kao potpuni “underdog”, i u filmu, i u stvarnosti, ukrstio rukavice s favoriziranim protivnikom, od posljedica čijih su udaraca prethodno preminula (!) dvojica teškaša, a onda ga, nakon 15 rundi rata među konopcima, pobijedio jednoglasnom sudačkom odlukom i tako potpisao scenarij za jednu od najljepših boksačkih priča svih vremena.
“Cinderella Man” je 2005. godine doživio sjajan prijem od strane publike, ali i struke, čemu svjedoče tri nominacije za Oscara, no Braddock bi, da je kojim slučajem doživio premijeru, vjerojatno bio najzadovoljniji načinom na koje su prenesene njegove ključne poruke, odnosno načinom na koji je njegova borba – osobna, egzistencijalna, društvena, klasna i sportska – prenesena na filmska platna, a onda i ekrane različitih dimenzija.
Sportsko-biografska drama Rona Howarda novim generacijama ostaje kao trajni podsjetnik na to tko je bio “Buldog iz Bergena”, koje je vrijednosti nepokolebljivo zastupao i kako je, protivno svim izgledima koje su mu davali – i život, i promotori, i “bookmakeri” – s višestrukim lomovima ruke, iz hladnog i mračnog podrumskog stana, preko napornih smjena na dokovima i mečeva u kojima je dovođen kao “topovsko meso” – stigao do naslova svjetskog prvaka i statusa apsolutnog heroja radničke klase.
S obzirom na to da je Braddock rođen upravo na današnji dan (7. lipnja) 1905. godine, svoj obol u osnaživanju uspomene na njegov lik i djelo, odlučili smo dati i mi upravo ovim tekstom.
Irsko podrijetlo
James je na svijet došao kao šesto od sedmero djece u siromašnoj obitelji irskih imigranata Josepha Braddocka i Elizabeth O‘Toole, koji su tada živjeli u malenom stanu smještenom u njujorškoj četvrti Hell‘s Kitchen. Iako je tijekom svoje boksačke karijere odgovarao onome što danas nazivamo “malim teškašima” (bio je visok 189 centimetara), po rođenju je bio iznimno teška beba pa su tako, na njegovom prvom vaganju, brojni bolnički djelatnici ostali u čudu kada je kazaljka pokazala – 7,9 kilograma. Nakon Jamesova rođenja, Joseph i Elizabeth su, zajedno sa svojih petero sinova i dvije kćeri, promijenili mjesto stanovanja, prešli rijeku Hudson i smjestili se u naselju North Bergen u New Jerseyju.
Poput većine vršnjaka, Jim je uživao u mikrosvijetu svoga bezbrižnog djetinjstva igrajući bejzbol i bacajući klikere, te provodeći dane na starom kupalištu na rijeci Hudson ili pod mostom rijeke Hackensack, sanjajući istodobno kako će jednog dana postati vatrogasac, strojovođa, igrač bejzbola ili američkog nogometa.Pohađao je katoličku školu St. Joseph‘s, a upravo je na školskom igralištu odradio svoje prve boksačke “mečeve” i razvio strast prema “plemenitoj vještini”.
Razoran udarac i čelična brada
“U mom je razredu bilo 30 živahnih dječaka i svaki se od njih pomalo znao potući”, prisjetio se jednom prilikom Braddock svog odrastanja.
Tijekom jednog od spomenutih obračuna na igralištu, 12-godišnji James nokautirao je razrednog kolegu, a časne sestre iz škole St. Joseph‘s priopćile su Braddocku starijem kako je njegovom sinu vjerojatno dovoljno formalnog obrazovanja i uručile mu ispisnicu, što će reći da je Jimovo školovanje naprasno završeno – u šestom razredu. Vjetrovi života u narednim su ga godinama nanosili na neke sasvim neočekivane staze pa se tako, u razdoblju od 1919. do 1923., bavio brojnim arhaičnim zanimanjima, radeći, primjerice, kao Western Unionov kurir, postavljač slova u tiskari, šegrt u tvornici svile i kočijaš. U istom je periodu na ulici stekao reputaciju snažnog udarača s čeličnom bradu, da bi onda svoje urođene predispozicije, ali i boksački talent, odlučio usmjeriti na najbolje moguće mjesto – u ring.
Amatersku karijeru započeo je još kao 16-godišnjak, a u narednim je godinama skupio preko stotinu amaterskih mečeva, te 1925 i 1926. osvojio poluteškaški, odnosno teškaški naslov New Jerseyja. Nakon toga, sredinom travnja 1926., surađujući s menadžerom Joeom Gouldom (u filmu ga glumi Paul Giamatti), ulazi u profesionalne vode. Zanimljiv je podatak kako je glavni akter ove priče zapravo rođen kao James Walter Braddock, no na Gouldovu sugestiju, srednje slovo “W” promijenio je u “J” po uzoru na velika boksačka imena iz prošlosti kao što su James J. Jeffries, James J. Corbett i James J. Tunney. Bio je to marketinški potez kojim se najavljivala velika profesionalna karijera, a Braddock je opravdao očekivanja, te u narednih 27 mečeva ostao neporažen, upisavši 23 pobjede (16 nokauta), tri neriješena ishoda i jedan “no contest”.
Krajem svibnja 1927. poražen je od Paula Cavaliera sudačkom odlukom, a onda u narednih 19 mečeva ostvario učinak od 13 pobjeda, tri neodlučena ishoda i isto toliko poraza. Posebno je glasno odjeknula Braddockova pobjeda nad Peteom Latzom, bivšim prvakom poluteške divizije, koji je hvatao zalet za svoj novi “title run”, da bi mu, na koncu, “Bulldog iz Bergena”, sredinom listopada 1928., slomio vilicu i pobijedio ga na bodove. Tom je važnom pobjedom Braddock obnovio status velikog “prospekta”, koji je bio pomalo poljuljan prethodno navedenim porazima, a onda ga i dodatno učvrstio nokautiravši, mjesec i pol dana kasnije, snažnog udarača Tuffyja Griffitha (koji je uoči borbe imao omjer 36-0, 22 nokauta) u Madison Square Gardenu.
Poraz od Loughrana
Krajem 1928. godine, magazin The Ring, u to vrijeme jedina meritorna instanca po pitanju vrednovanja svih događanja u boksačkom svijetu, ocijenio je Jimmyja kandidatom broj jedan za napad na “light heavyweight” krunu, koja je tih stajala na glavi prvaka Tommyja Loughrana. Na putu do “Fantoma iz Phillyja”, međutim, Braddocku se ispriječio Leo Lomski, a s kojim je i ušao u ring sredinom siječnja 1929. te ubilježio novi poraz. Lomski je, naime, slavio većinskom sudačkom odlukom, a što je, među mnogima koji su sumnjali u Braddockove boksačke kapacitete i vještine, izazvalo znakovito namigivanje i neizostavnu rečenicu: “Jesam li ti rekao…”.
James je, s druge strane, instantno ušutkao kritičare i vezao tri nove pobjede – sve tri nokautom – od kojih je najznačajnija ona protiv još jednog bivšeg poluteškaškog prvaka Jimmyja Slatteryja, kojeg je, početkom ožujka 1929., završio u devetoj rundi. Na krilima novog velikog postignuća uspio je, četiri mjeseca kasnije, osigurati toliko željeni meč s Loughranom za naslov prvaka.
Loughran je, ipak, sukladno svojoj reputaciji jednog od najboljih poluteškaša svih vremena (BoxRec ga svrstava na sedmo mjesto vječne ljestvice), na Yankee stadionu održao Braddocku boksačku lekciju u trajanju od 15 rundi, te ga, elegantnim kretnjama, odnosno brzim i pravovremenim kombinacijama udaraca – potpuno deklasirao – upisavši tako lakoćom četvrtu obranu naslova prvaka.
Velika depresija
Bio je to poraz koji, iz današnje perspektive, možemo poimati kao početnu točku implozije Braddockove dodanašnje karijere, a zajedno s njegovim statusom krenulo se urušavati i američko gospodarstvo. Malo više od tri mjeseca nakon Jamesove borbe s Loughranom (preciznije, 29. listopada 1929) u New Yorku se, naime, dogodio “crni utorak” – najveći slom u povijesti američke burze, kojim je u SAD-u otpočelo turobno razdoblje ekonomske krize ustaljeno pod nazivom Velika depresija.
Iako je Braddock u banci imao pozamašnu ušteđevinu skrojenu od zarade iz prethodnih mečeva, njegov je zalog za budućnost, kao i mnogim njegovim sunarodnjacima – krahom Wall Streeta – naprosto nestao. Kao što mu je njegov životni habitus nalagao, Jim je ovaj sudbinski kroše primio u svoju granitnu bradu, bez uzmaka, malodušja očajavanja. Sa suprugom Mae (u filmu je glumi Reneé Zellweger) preselio je u skromni podrumski stančić u Woodcliffu i posvetio se samo jednoj misiji – preživljavanju. Bio je prisiljen stihijski, bez praktično ikakve prethodne pripreme, ulaziti u sve borbe koje su mu bile ponuđene kako bi zaradio nešto novca. U to je vrijeme iz poluteške prešao u tešku kategoriju i boksao s kim kog je stigao, a ogroman uteg predstavljao mu je artritis od kojeg je obolio i zbog kojeg je višestruko lomio svoj osnovni alat za preživljavanje – gromovitu desnu ruku. Kao posljedica svega navedenog, uslijedio je veliki gubitnički niz i “de facto” sunovrat dotadašnje karijere nekadašnjeg boksačkog heroja New Jerseyja.
Od siječnja 1930. do svibnja 1933. upisao je čak 17 poraza, a vjerojatno najbolniji bio je onaj protiv Ala Ettorea, ne zbog udaraca koji su odsjeli na njegovoj glavi i tijelu, već zbog “bombi” koje je pretrpio njegovo ponos. Braddock, naime, u toj borbi, zbog problema s ozlijeđenom rukom, nije bio ni najmanje konkurentan, nastojao je samo dočekati zvuk posljednjeg gonga, no u tome nije uspio, budući da je u četvrtoj rundi diskvalificiran zbog neaktivnosti. Bivši izazivač za pojas poluteške divizije iz dvorane u Philadelphiji izašao je uz simfonijsku pratnju gromoglasnih zvižduka – spuštene glave i ponižen kao nikada ranije. Sličan scenarij dogodio se i krajem rujna 1933., kada je u meču s Abeom Feldmanom doživio novi lom desne ruke, a zbog čega je sudac prekinuo meč u šestoj rundi i proglasio “no contest”. Nakon tog meča, boksačka mu je komisija oduzela licencu i Braddock je na neko vrijeme nestao iz vidokruga, odnosno svijesti, boksačke publike i sportskog tiska.
Mukotrpan rad
U danima nakon borbe s Feldmanom, sjedio je u podrumskom stanu, slomljen, demoraliziran i zaboravljen od boksačke javnosti, a glavom mu je prolazila samo jedna misao – kako prehraniti obitelj. Bez srednjoškolske diplome, mečeva i s gipsom na desnoj ruci, manevarski mu je prostor bio poprilično skučen, no to ga ipak nije pokolebalo u njegovoj proaktivnosti. Bio je ustrajan u odluci da pronađe novi izvor zarade pa je tako, kao što piše ESPN-ov novinar Jeremy Schaap (u knjizi “Cinderella Man: James J. Braddock, Max Baer, and the Greatest Upset in Boxing History”) bez automobila i novca za javni prijevoz, svakog jutra kilometrima pješačio od stana u Woodcliffu do dokova u Weehawkenu i Hobokenu, raspitujući se za povremeni posao na istovaru brodova.
Kada bi dobio potvrdan odgovor, Braddock bi proveo dan istovarajući bezbrojne teške pošiljke brodovima pristigle iz željezara na jugu. Radeći rame uz rame s okorjelim lučkim radnicima i ljudima s dna društvene ljestvice tadašnjeg američkog društva, Braddock ni na koji način, mišlju, rječju, djelom i propustom, nije ostavljao dojam kao da se smatra, po bilo kojoj osnovi, bolji od svojih novih radnih kolega. Kao i svi drugi lučki radnici, krvavo je rintao izložen surovoj zbilji prekarijata, nemilosrdnim vremenskim uvjetima i okrutnosti nadređenih poslovođa. Zasigurno je demotivirajuća bila i činjenica da što bi, onim danima kada je imao “sreće” da ga, među brojnim očajnicima koji su tražili posao, izaberu za istovar, kao honorar za obavljeni rad, dobio honorar od četiri dolara ili manje, no unatoč tome, Braddock se dobro uklopio u grubu okolinu, bio je na glasu kao vrijedan radnik, neupitnog voljnog momenta i visoke radne etike. Nije “hvatao krivine” već je na radnom mjestu davao svoj maksimum i bio spreman odraditi čak i više od zacrtane norme.
Dugovi i neplaćeni računi
Kada, međutim, nije bilo posla u Weehawkenu i Hobokenu, Braddock je bio prisiljen tražiti alternative. U svom bi izblijedjelom zelenom džemperu, izlizanim hlačama i ofucanim cipelama pješačio dalje, tražio druge honorarne poslove i, na koncu, primjerice, čistio podrume, lopatao snijeg te radio kao konobar – poslužujući iste ljude koji su, još ne tako davno, euforično kupovali ulaznice ne bi li gledali njegove mečeve u Madison Square Gardenu.
Iako je James davao sve od sebe ne bi li osigurao svojoj obitelji egzistencijski minimum, mala i neredovita primanja ipak nisu bila dovoljna za servisirati primarne troškove. U podrumskom stančiću Braddockovih manjkalo je osnovnih prehrambenih namirnica kao što su kruh, krumpir ili mlijeko, a gomilali su se i dugovi za stanarinu, kao i neplaćeni računi za režije. Situacija je kulminirala krajem 1933., odnosno početkom 1934. godine, dolaskom jedne od najhladnijih zima zabilježenih na američkom sjeveroistoku.
Jezero Ontario prvi se puta zaledilo još od 1874., živa u termometru redovito se spuštala ispod -15, pa čak i -20, stupnjeva Celzijevih, a nakon jednog teško radnog dana na dokovima, James je stigao kući i shvatio da je njegovoj obitelji, zbog nepodmirenih dugovanja – isključena struja. S obzirom na to da su u stanu jedini izvor svjetla bile svijeće, a da hrane na stolu više praktično nije ni bilo, Braddockovi su bili prisiljeni privremeno poslati djecu na čuvanje kod Maeine sestre, odnosno roditelja.
Socijalna pomoć
Braddocku je tada u pomoć uskočio menadžer Gould, koji se za vrijeme krize “prekvalificirao” u “door to door” prodavača, posudivši od uvodno spomenutog promotora Johnstona 35 dolara kojima je James platio račune. Bila je to, međutim, “vatrogasna” mjera budući da je nedugo potom Braddock ponovno ostao praznih džepova, a živjeti je trebalo i dalje. Krivnja i tjeskoba koju je osjećao zbog teške u situacije u kojoj se njegova obitelj pronašla do te su mjere nagrizale njegovu psihu da je gotovo svake noći ustajao u sitnim satima, izlazio na hladnoću i razmišljao kako da izađe iz financijskog gliba. Nakon mnogih takvih “šetnji” i intenzivnih unutarnjih monologa, donio je vjerojatno najtežu odluku u svom životu – onu o prijavi u sustav socijalne pomoći. Milijuni ljudi slabijeg imovinskog stanja tih su vrijeme preživljavali zahvaljujući programima socijalne skrbi koji su osmišljeni tijekom Velike depresije, no Braddock se, častan i ponosan kakav je bio, državu odlučio tražiti pomoć tek nakon što je iscrpio apsolutno sve druge opcije.
Njegov zahtjev za socijalom bio je odobren pa su tako Braddockovi narednih deset mjeseci od države primali 24 dolara mjesečno. Tijekom tog razdoblja James je koristio svaku priliku za rad na dokovima, a usporedno s tim je povremeno odrađivao selidbe i kopao ugljen. Jedina, dakle, konstanta, tih je dana u njegovom životu, uz bijedu, neimaštinu i otuđenje, bio težak fizički rad. S obzirom na ranije spomenute lomove, štedio je svoju desnu ruku i praktično sve radio lijevom, a što je, u kombinaciji s izbivanjem iz ringa, rezultiralo time da je njegova desna ruka zacijelila, dok je lijeva ojačala i postala njegovo novo oružje. Iako psihički vjerojatno nije bio u najboljem stanju – fizički se osjećao spremnijim nego ikada.
Spektakularni povratak
Prilika za dokazivanjem fizičke spremnosti stigla mu je, potpuno nenadano, u lipnju 1934. godine. Tada mu je, naime, Gold, iz vedra neba, obznanio kako ima dogovorenu borbu s nadolazećim talentom Johnom “Cornom” Griffinom, čiji je prvotni protivnik otkazao meč. Promotori su, dakle, 29-godišnjem Braddocku dali “short notice” ponudu da zaradi nešto novca, računajući na Griffinovu laganu pobjedu kojom su planirali nastaviti graditi karijeru svog pulena. James je, međutim, imao druge planove. Objeručke je zgrabio životnu priliku, u borbu ušao “all in”, a onda, nakon što se u drugoj rundi našao u “knocdownu”, krajem treće dionice nokautirao sedam godina mlađeg protivnika, u džep pospremio 125 dolara i u potpunosti šokirao boksački svijet.
Bila je to, zapravo, tek uvertira u seriju tektonskih podrhtavanja kojima će Braddock, u narednom razdoblju, do temelja uzdrmati boksački globus. Senzacionalnom pobjedom nad Griffinom ponovno se stavio na radar boksačkih struktura i došao do borbe Johnom Henryjem Lewisom, budućim poluteškaškim prvakom, kojeg je, na bodove, pobijedio sredinom studenog, zaradio novih 375 dolara i osigurao si mjesto u eliminacijskom meču s Artom Laskyjem. Potonjem je slomio nos i pobijedio ga, krajem ožujka 1935. i tako se, kroz nevjerojatan događaja, izborio za meč s “heavyweight” prvakom Maxom Baerom. Uprihodio je, također, 4100 dolara kojima je otplatio sve svoje dugove i vratio državi novac koji je njegova obitelj primila kroz program socijalne pomoći.
Okršaj s Baerom
“Livermore Larupper” uoči borbe s Braddockom u svojoj je boksačkoj biografiji imao omjer od 40 pobjeda i sedam poraza, uz 30 isporučenih nokauta. Bio je na vrhuncu svoje slave s obzirom na to da je, dvije godine ranije, tehničkim nokautom pobijedio legendarnog Maxa Schmellinga. Boksački historiografi Baera i danas smatraju teškašem s vjerojatno najrazornijim pojedinačnim udarcem svih vremena, a onomad se na spomen njegovog imena konkurenciji, recimo to tako, ledila krv u žilama budući da su od posljedica njegovih udaraca preminula dvojica teškaša.
Krajem kolovoza 1930., jutro nakon meča s Baerom, u kojem je primio brojne teške udarce (uključujući i jedan nesportski s leđa), te završio nokautiran i onesviješten, svijet je, uslijed krvarenja u mozgu, napustio Frenkie Campbell. Nešto manje od dvije godine nakon toga, Baer je boksao s Erniejem Schaafom (od kojeg je prethodno izgubio), a Schaaf je u tom meču pretrpio teške batine i nokaut u završnici posljednje runde, mjesecima nakon meča se žalio na glavobolju, a šest mjeseci kasnije, preminuo je poslije meča s Primom Carnerom.
Unatoč ovim zastrašujućim činjenicama, Braddock se, očeličen teškim životnim iskustvima i nošen snagom vlastitog duha i tijela, te vjerom u svoje mogućnosti, nije bojao Baera.
“Bilo da se borimo jednu rundu, tri ili deset, bit će to borba i samo borba, cijelim putem… Nakon što sam prošao sve ono s čime sam se morao suočiti tijekom posljednje dvije godine, Max Baer ili bengalski tigar izgledaju mi kao kućni ljubimci. Može me napasti topom, ali to će još uvijek biti piknik u usporedbi s onim što sam do sada prošao”, rekao je James uoči okršaja s izuzetno opasnim protivnikom.
Za razliku od Baera, koji je živio razuzdanim životnim stilom i, uvjeren u svoju glatku pobjedu, rijetko svraćao u dvoranu, Braddock je žestoko prionuo trenažnom procesu te se optimalno pripremio za najvažniji meč karijere, ali i života. Dana 13. lipnja 1935. među konopce ringa u Madison Square Gardenu zakoračio je kao apsolutni “underdog” (omjer na kladionici bio je 10:1 u Baerovu korist), a onda režirao jedno od najvećih iznenađenja u boksačkoj povijesti. Nakon 15 rundi rata, tijekom kojih je “pojeo” neke od Baerovih najjačih udaraca, ali nastavljao pritiskati, kontrirati i vrijedno skupljati bodova, pobijedio je jednoglasnom sudačkom odlukom i, u konačnici, osvojio NYSAC, NBA i The Ring naslove svjetskog prvaka u teškoj kategoriji. Ne samo da se vratio iz ponora i popeo na vrh boksačkog svijeta nego je postao i apsolutni heroj radničke klase, simbol, uzor, inspiracija i svojevrsni “svjetlonoša” svih američkih radnika koji su, iz njegovog primjera, crpili nadu u možebitni izlazak iz bezdana siromaštva i društvene nejednakosti.
“Cinderella Man”
Inspiriran ovim antologijskim sportskim podvigom i trijumfom ljudskog duha američki pisac i novinar Damon Runyon nadjenuo mu je romantični nadimak po kojem je i danas najpoznatiji široj javnosti – “Cinderella Man”.
Dvije godine kasnije, Braddock je odmjerio snage s čuvenim Joeom Louisom, te već u prvoj rundi aperkatom srušio jednog od najvećih teškaša svih vremena, ali u nastavku borbe nije uspio kapitalizirati stečenu prednost. Louis se vratio u meč, te kontinuirano obasipao Braddocka udarcima i nanosio mu vidljivu štetu, a onda ga i nokautirao u osmoj rundi, te postao novi svjetski prvak teške divizije. James je prije toga samo jednom u karijeri poražen prekidom, protiv Loua Scozze (1932.), no presudila mu je tada posjekotina iznad lijevog oka, tako da možemo ustvrditi kako je “Smeđi bombarder” jedini čovjek koji je ikada nokautirao Braddocka.
“Cinderella Man” je, krajem siječnja 1938. ukrstio rukavice i s Tommyjem Farrom, te iz tog meča, nakon deset rundi i podijeljene sudačke odluke, izašao kao pobjednik, a onda i objesio rukavice o klin sa službenim profesionalnim omjerom od 46 pobjeda, 24 poraza i 26 isporučenih nokauta. Bilo je to u predvečerje Drugog svjetskog rata, kojem se Braddock, kao američki vojnik, priključio 1942. i stekao čin poručnika. Po završetku rata ostao je aktivan u lokalnoj zajednici, dobavljao pomorsku opremu i pomagao u izgradnji mosta Verrazano početkom šezdesetih godina.
Srce ovog velikog šampiona i čovjeka prestalo je kucati u snu, 29. studenog 1974. godine, a američki novinar Red Smith u New York Timesu napisao je: “Ako mu je smrt došla lagano, bila je to jedina stvar u njegovom životu koja mu je došla lagano”.
Krajem rujna 2018., u parku “James J. Braddock” u North Bergenu, svečano je otkrivena tri metra visoka i gotovo 700 kilograma teška statua s Braddockovim likom. Svečanosti su, među ostalima, prisustvovali njegov unuk Tim i nećak Tony, ali i brojna proslavljena boksačka imena New Jerseyja, uključujući i legendarnog Chucka Wepnera. Ta će statua, kao i film “Cinderella Man”, odnosno sve knjige i svi tekstovi posvećeni Jimmyju Braddocku, uključujući i ovaj koji upravo čitate, trajno podsjećati kako ne postoji – figurativno rečeno – sila jača od snage ljudskog duha.
