Da su imali neku mogućnost da nas odjedanput unište oni bi to i uradili. Ali ipak kada se čovjek ubije valja ga zakopati. Sakriti da ne vide drugi. Samo radi toga je dosta ljudi ostalo živo“ – dio je ovo svjedočenja preživjelog logoraša iz Vareša Zlatka Prkića.
Piše: Miroslav Vasilj
Izjava je preuzeta iz dokumentarnog filma „Zidine“ autora prof. dr. sc. Ive Čolaka i Marka Mikulića. Filma koji govori o hrvatskim logorašima tijekom Domovinskog rata u BiH. Dokumentarac sam pogledao na Mediteran film festivalu u Širokom Brijegu. I zaista postoje filmovi koji na nas ostave dubok trag. Ovo je jedan od njih.
Na prvu tema mi se učinila davnom. No čim je film započeo uvlačio je publiku u vrtlog 90-ih. Njegova prednost je što autori nisu pristupili na način – bošnjačka i srpska strana imaju svoje filmove pa ćemo i mi kao Hrvati snimiti našu istinu. Upravo suprotno! Film je rađen bez primjesa propagande. I može se prikazati na bilo kojem filmskom festivalu diljem svijeta. Iako nabijen emocijama nema u njemu patetike što je teško izbjeći kod takve teme. Nema u njemu ni dosadne statistike. A glazba koju je radio Gordan Prskalo daje pečat dramatičnosti i oslikava svu tragediju tog užasnog vremena.
„Tukli su me šakama po svim dijelovima tijela. Na momente sam se gubila… Najgore mi je bilo kada je jedan od njih predložio da me prestanu ispitivati pa da me siluju. Počela sam glasno vikati i zapomagati čuvši za taj prijedlog mudžahedina. Da bi me umirili stavili su mi nož pod grlo…“, kaže preživjela svjedokinja iz logora u Vitezu Finka Bobaš.
Film otkriva nešto o čemu se šutjelo punih 30 godina. Prema podacima Ivice Mlivončića u BiH je organiziran 331 logor za Hrvate koje je kontrolirala Armija BiH i 194 logora pod upravom Vojske RS-a. Kroz te logore je prošlo oko 15.000 Hrvata. Većinom je riječ o djeci, ženama i starcima, a manje o vojnicima.
„To je bio klasični logor. Ograđen. S maltretiranjem. Nisi smio komunicirati dok ti se ne dopusti. Nisi smio piti vode dok ti se ne dopusti. Nisi smio jesti dok ti se ne dopusti. Bilo je navečer krikova. Ljudi su pucali po svim šavovima“, kaže preživjeli logoraš iz Manjače Slavko Lovrić.
Film nimalo slučajno otvara još jednu bolnu temu – je li nad Hrvatima u BiH počinjen genocid kao najteži oblik zločina kojega poznaje čovječanstvo? Upravo se taj izraz u dva navrata spominje u filmu. Autor Čolak kaže kako u filmu ništa nije slučajno pa ni spominjanje genocida.
„Cijelo Bugojno je u to vrijeme bio logor za Hrvate. To su bile garaže, kuće… Igralište NK Iskre je bio zloglasni i najveći logor. Svo hrvatsko stanovništvo je bilo zatvoreno prvih desetak dana. Znači svi civili i svi vojnici. Sve je bilo zatvoreno da bi se obavila pljačka hrvatskih kuća. Nakon toga određen broj civila je pušten, a ostali su oni za koje su smatrali da trebaju ostati“, svjedočenje je ovo Mire Zelića, logoraša iz Bugojna.
Kritičari bi s pravom mogli reći pa i u Herceg-Bosni je bilo zatočenih nehrvata. Nažalost jeste. Ali o tome je i pisano i snimano i govoreno i to se procesuiralo. Ali o hrvatskim logorašima ništa! Ta tema se tek otvara. Ono što posebno boli preživjele i obitelji ubijenih je sustavno zanemarivanje brojnih zločina nad Hrvatima od strane bh. pravosuđa i Haaškog suda ili pak procesuiranje na najnižim razinama dok se bošnjačkom političkom i vojnom vodstvu uopće nije sudilo za zločine koji imaju elemente genocida.
Zidine će biti prikazivane na festivalima pa se još ne mogu pogledati na youtubeu, ali OVDJE možete pogledati intervju s autorom filma prof. dr. sc. Ivom Čolakom i dio izjava preživjelih svjedoka.
„Stalno su tu ti zidovi. To je stalno prisutno i to neće iz nas izaći, možda nikada“, rekao je Mario Mostarac. I možda ova rečenica preživjelog logoraša iz Bugojna najbolje svjedoči što je bilo namijenjeno Hrvatima koji su tijekom Domovinskog rata živjeli izvan Herceg-Bosne. Zidovi. Tama. Nestanak. Eto zašto je važno obilježavati 18. studenoga – dan kada je osnovana Hrvatska zajednica Herceg-Bosna!
