Gotovo svaka šesta osoba u svijetu osjeća usamljenost, a s njom se povezuje više od 870.000 smrti godišnje, podaci su Svjetske zdravstvene organizacije koji govore o novoj globalnoj epidemiji, dok psihijatar Darko Marčinko upozorava da je riječ o rastućem problemu prisutnom i u Hrvatskoj.
Oko 16 posto svjetske populacije, odnosno milijardu i tristo milijuna ljudi, osjeća usamljenost, a podaci WHO-a pokazuju da socijalna izolacija pogađa do jedne trećine starijih osoba i do jedne četvrtine mladih. Svakog sata stotinu ljudi izgubi život zbog nje, a njezini učinci na zdravlje uspoređuju se s drugim značajnim rizičnim čimbenicima.
Zbog razmjera i posljedica, dio stručnjaka ovaj fenomen opisuje kao “epidemiju usamljenosti”.
Usamljenost ne utječe samo na raspoloženje i kvalitetu života, nego i na fizičko zdravlje, povećava razinu stresa, narušava san, utječe na imunološki sustav i povećava rizik od kroničnih bolesti, upozorava i Svjetska zdravstvena organizacija.
Usamljenost i samoća
“Usamljenost danas nije samo osobni problem, nego ozbiljan javnozdravstveni izazov”, upozorava predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC Zagreb Darko Marčinko.
Za razumijevanje problema ključno je razlikovati usamljenost od samoće.
“Usamljenost je subjektivni doživljaj nedostatka povezanosti s drugima, dok je samoća objektivno stanje fizičke odvojenosti. Čovjek može biti okružen ljudima, a ipak se osjećati usamljeno”, rekao je Marčinko Hini.
Drugim riječima, presudna nije količina kontakata, nego njihova kvaliteta, ističe psihijatar, dodajući da usamljenost odražava manjak stvarne emocionalne povezanosti.
Simptomi i stigma
U kliničkoj praksi, dodaje, usamljenost se često ne prepoznaje kao primarni problem, nego se očituje kroz niz simptoma zbog kojih se ljudi javljaju liječnicima – od nesanice, tjeskobe i razdražljivosti do osjećaja praznine, povlačenja iz odnosa i fizičkih tegoba poput napetosti, ubrzanog rada srca ili kroničnog umora.
“Istraživanja pokazuju kako usamljenost nosi veći stupanj stigme nego druge psihološke smetnje. Osobe rijetko kao glavni problem navode usamljenost, već koriste socijalno prihvaćenije pojmove poput anksioznosti ili depresije”, kaže Marčinko.
Takvi simptomi, objašnjava, povezani su s djelovanjem usamljenosti na organizam na više razina. Na biološkoj razini usamljenost aktivira stresni sustav i dovodi do dugotrajnog unutarnjeg opterećenja, dok na psihološkoj razini stvara osjećaj odbačenosti i boli, a na socijalnoj vodi prema povlačenju i dodatnom pogoršanju odnosa.
Usamljene osobe pod povećanim su rizikom od depresije, demencije i kardiovaskularnih bolesti, naglašava Marčinko, a slični nalazi navode se i u knjizi “Usamljenost i depresija” koju je uredio sa suradnicima.
Usamljeni na društvenim mrežama
“Bitno je naglasiti da društvene mreže paradoksalno povećavaju problem usamljenosti. Ne nedostaje informacija, nego psihološki prostor refleksije, pa uvjerenje postaje jače od razumijevanja”, upozorava. Dodaje kako je u takvom okruženju posebno osjetljiva mlađa populacija.
Dio stručnjaka upozorava da usamljenost ne treba promatrati isključivo kao simptom, nego i kao zaseban fenomen koji zahtijeva širi društveni i zdravstveni odgovor.
Psihijatar i psihoterapeut Vedran Bilić usamljenost opisuje kao složen i bolan unutarnji doživljaj koji ne ovisi nužno o stvarnoj izolaciji.
“Osoba može biti okružena ljudima, a ipak ne uspijeva ostvariti osjećaj stvarne povezanosti jer ne pronalazi odnos u kojem bi mogla razviti bliskost”, rekao je Bilić Hini.
Dodaje kako bliskost nije stvar slučajnosti, nego proces koji se razvija kroz niz odnosa – od površnih kontakata do postupnog stvaranja povjerenja.
Uloga srama
Takav razvoj odnosa zahtijeva i određene unutarnje kapacitete, odnosno osjećaj vlastite vrijednosti, otvorenost i interes za druge, ističe Bilić te dodaje da tom kontekstu posebno važnu ulogu ima sram.
“Sram je snažna socijalna emocija zbog koje se osoba povlači i izbjegava kontakt upravo onda kada je potreba za povezanošću najveća”, objašnjava.
Nasuprot tome, dodaje, važnu ulogu može imati autentična velikodušnost, kroz pažnju, vrijeme i razumijevanje bez očekivanja uzvrata, koja olakšava uspostavljanje odnosa i produbljuje povezanost.
Na dublju, egzistencijalnu dimenziju ovog fenomena upozorava psihijatar Berislav Tentor.
“Usamljenost je možda najbolniji osjećaj ljudske boli jer ne pripada samo emocionalnoj, nego i filozofskoj razini iskustva”, navodi Tentor za Hinu.
Dodaje kako je u psihološkom smislu riječ o gubitku “afektivnog odjeka”, pri čemu osjećaji ostaju zatvoreni u vlastiti krug, bez prepoznavanja i potvrde u odnosu s drugima.
Ne bira dob ni status
U terapijskoj praksi, ističe, usamljenost se često pojavljuje prikriveno, kroz iscrpljenost, tišinu ili rečenice poput: “Nitko me ne vidi”, koje, kako navodi, često stoje u pozadini tog iskustva.
“Usamljenost često nosi dvojaku dimenziju – istodobni strah od izloženosti i snažnu čežnju za prepoznavanjem, jer se tek kroz odnos s drugim čovjek može osjetiti stvarnim”, ističe Tentor.
Dodaje kako usamljenost ne bira dob ni socijalni status, ali su posebno ranjive osobe u prijelaznim životnim razdobljima – adolescenti, starije osobe te oni koji su doživjeli gubitke – kao i ljudi koji žive u velikim gradovima, gdje blizina ljudi ne znači nužno i blizinu odnosa.
“Potrebno je osvijestiti da usamljenost nije sramota niti znak slabosti. Ona može biti polazište dostojanstva”, poručuje Tentor.
U vremenu u kojem se komunikacija sve više digitalizira, stručnjaci naglašavaju važnost neposrednih odnosa i empatije.
“Empatija koju usmjeravamo prema drugima može pomoći u jačanju odnosa i smanjenju usamljenosti. Čovjek je čovjeku lijek”, poručuje psihijatar Marčinko, ističući važnost dobrih odnosa u očuvanju mentalnog zdravlja.
