Dan nakon Božića vjernici diljem svijeta obilježavaju blagdan sv. Stjepana, prvog kršćanskog mučenika koji je bio jedan od sedmorice đakona u crkvenim počecima. U mnogim krajevima danas počinje i blagoslov obitelji.
Sveti Stjepan posebno se štuje na sjeveru Hrvatske, gdje imendan danas slave mnogi Štefovi i Štefice. No tko je zapravo bio taj svetac i zašto ga Hrvati toliko vole?
Stjepanov rani život nije do danas poznat. Nakon Isusove smrti, Stjepanovo otvoreno propovijedanje Isusova nauka i pripadništva zajednici kršćanskih učenika dovelo ga je do osude za ”bogohuljenje”, a zatim i do smrti kamenovanjem.
Kako je broj kršćana rastao iz dana u dan, apostoli su osjetili potrebu oformiti svoje pomoćnike i na taj su način nastali đakoni. Prvotna im je zadaća bila paziti na red kod zajedničkih molitvenih susreta, dijeliti vjernicima poklone i nositi euharistiju bolesnima i utamničenima.
Najugledniji i najenergičniji među đakonima bio je Stjepan. Tek što je počeo djelovati istaknuo se revnošću i čudesima, koja je Duh Sveti činio preko njega. Navukao je na sebe mržnju starih Židova zbog plemenite i smione slobode kojom je naviještao evanđelje u svakoj prigodi.
Jednoga dana, kada im je predbacio što su progonili proroke i ubili Krista, oni su ga izveli izvan grada i kamenovali. Stjepan je tako postao prvi mučenik koji je prolio krv za Krista. U trenucima umiranja molio je za one koji su mu oduzimali život. Umirući, bilježi Sveto pismo, Stjepan je klicao: ”Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!”.
Zbog svoje vjernosti Kristu koju je prvi posvjedočio krvlju nazvan je Prvomučenikom. Njegov je lik u povijesti Crkve postao primjer svih ostalih mučenika. Svetkovina svetoga Stjepana Prvomučenika slavi se drugi dan Božića, 26. prosinca. Na taj je dan ova svetkovina u crkveni liturgijski kalendar uvedena 380. godine.
Običaji koje nam donosi sveti Stjepan
U čast prvom kršćanskom đakonu i prvom mučeniku za vjeru, svetom Stjepanu, u narodu su nastali mnogi običaji kojima se slavi Štefanje. Na taj dan iz staja su se izvodili konji i magarci, ali to je bio i dan kada se išlo u “čestitare”.
Mnogi običaji do kojih se u puku držalo na Badnjak i Božić, ponavljaju se ili prenose nakon svetkovine kad se proslavljaju krsna imena, kao npr. na svetoga Stjepana i svetoga Ivana. Od pučkih običaja na Stjepanje, Stipanje ili Štefanje, u sjevernim se hrvatskim krajevima štuje dan konja ili mazgi čiji je svetac zaštitnik.
Seljaci su u Istri na taj dan izlazili s konjima, jahali ili se utrkivali, pa se u prošlosti znalo okupiti mnogo konja i njihovih gospodara, kao npr. u Trsteniku u Istri. Podrijetlo i starina tog običaja u nas nisu jasni, pa se misli da je to ostatak davnog ritualnog objahivanja polja poznatog iz različitih naroda, osobito u srednjoj Europi.
Na sam Božić u Hrvatskoj ljudi nisu odlazili u posjete, ali drugog dana Božića, dakle, na Stjepanje, obilazili su rođake i prijatelje. Mlade su nevjeste posjećivale roditeljski dom i majci i ocu nosile darove, a u narodu je ostalo uvriježeno da se drugi dan Božića ide kod ‘punice’.
