“Muslimani u Bosni nisu rušili crkve. Nisu vodili nikakvu kampanju protiv katolika niti protiv ijedne druge vjerske zajednice. To je historijska činjenica”, napisao je nedavno u otvorenom pismu Željani Zovko, zastupnici u Europskom parlamentu, bivši reis Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić, reagirajući na njezine javne nastupe u cilju otvaranja dijaloga o uređenju BiH koje je Cerić ocijenio primjerom otvorenog govora mržnje prema islamu i muslimanima u BiH, piše Večernji list.
Ostaje pitanje kako ocijeniti Cerićevu tvrdnju o tomu da u vrijeme rata muslimani nisu rušili crkve. Ono što bivši reis Islamske zajednice u BiH naziva “historijskom činjenicom” demantiraju fotografije na stotine srušenih, oštećenih i teško oštećenih katoličkih crkvenih objekata koje su porušile i oštetile upravo muslimanske snage u proteklom ratu.
U knjizi “Raspeta crkva u Bosni i Hercegovini”, koja je tiskana 1997. godine, skupina autora ove vrijedne monografije napravila je popis i opis stradanja katoličkih vjerskih objekata u BiH, razvrstavajući ih po nadbiskupijama i dekanatima, ali i po izvršiteljima, srpskim i muslimanskim snagama, odnosno Vojsci Republike Srpske i Armiji BiH. Prema statistici koja je objavljena u monografiji, na području BiH u proteklom je ratu stradalo ukupno tisuću crkvenih objekata, crkava, župnih kuća, kapelica, samostana, grobalja i drugih župnih objekata. Njih 706 uništile su srpske, a 294 muslimanske snage.
Najviše tragova rušenja katoličkih objekata muslimanske su snage ostavile u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, gdje su porušile, teško oštetile ili dijelom oštetile 290 crkvenih objekata. Većina od oko 400 stranica knjige demantira Cerića slikom i opisima srušenih i oštećenih katoličkih objekata, posebno u dijelu monografije koji opisuje stradanja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji u kojoj su muslimanske snage u najvećem dijelu odgovorne za rušenja i oštećenja katoličkih crkvenih objekata, osobito u bugojanskom, sutješkom i travničkom, ali i kreševskom, ramskom i žepačkom dekanatu, dakle, na svim onim prostorima u kojima je Armija BiH ostavila najkrvavije tragove etničkog čišćenja i progona Hrvata, počevši od središnje Bosne pa dalje dolinom Neretve. Cerić bi, ako se pogleda statistika i činjenice koje su prikupili autori knjige “Raspeta crkva u BiH”, mogao ostati pri svojoj tvrdnji da muslimani nisu rušili crkve ako joj doda rečenicu “samo tamo gdje nisu bili i imali planova etničkog čišćenja”. U osvrtu uredništva knjige “Raspeta crkva u BiH”, koja na naslovnici donosi sliku ranjenog raspela crkve sv. Josipa u Prijedoru, križa kao simbola patnje, ali i nade, ova je monografija opisana kao nijemi svjedok mučeništva Katoličke crkve u BiH koncem dvadesetog stoljeća.
Ali i svjedok žestine rata, nepravdi i zlodjela koja su se događala naočigled Europe i čitavog civiliziranog svijeta. “Rane na crkvenim zdanjima vidljive u knjizi samo donekle mogu predočiti psihičke i fizičke rane vjernika kojima su crkve ne samo duhovna i kulturna baština nego i dio njihova identiteta”, navodi se, uz ostalo, u Riječi Uredništva monografije. U knjizi “Raspeta crkva u BiH” autori, za razliku od Cerića, ne negiraju stradanja brojnih sakralnih objekata muslimanskog i pravoslavnog življa, izražavajući nadu da će i spomenute vjerske zajednice izdati slične publikacije, utemeljene na činjenicama, fotografijama i opisima stradanja.
U knjizi su pored sakralnih objekata objavljeni i podaci o stradanju žive crkve, vjernika, svećenika i časnih sestara. Pozivajući se na podatke iznesene na Međunarodnoj konferenciji “BiH poslije Daytona”, održanoj u travnju 1997. godine u Zagrebu, ravnatelj Međunarodnog centra za razvoj i migracijsku politiku iz Beča Jonas Widgren iznio je podatak da je u BiH prognano i raseljeno 67 posto hrvatske, 63 posto muslimanske i oko 49 posto srpske prijeratne populacije. Prema ovim podacima, dvije trećine Hrvata u BiH u proteklom su ratu morale zbog ratnih djelovanja napustiti svoje domove. Cerić u otvorenom pismu Željani Zovko ostaje pri godinama ponavljanoj tezi o muslimanima, odnosno Bošnjacima kao najvećim žrtvama rata u BiH.
