Kakav bi to igrač bio da se u njegov život nisu umiješali alkohol, droga i depresija? Jeste li se ikada zapitali koliko bi naslova podignuo, koliko bi Liga prvaka osvojio? Bismo li o njemu danas pričali kao o Ronaldu, Peleu ili Maradoni? Imao je sve, ali dječak skriven u njemu, dječak iz favela, takav život nije mogao živjeti.
Na spomen Adriana (42) mnogima odmah padne na pamet strašna ljevica. Kakav je to napadač bio! A kakav je tek mogao biti, dodat će mnogi. U svoje vrijeme, bez ikakve sumnje, bio je jedan od najboljih napadača svijeta. Imao sve predispozicije da postane jedan od najboljih, čak i da nadmaši velikog Ronalda. Jak kao bik, brz, snažan, a o udarcu da i ne pričamo.
Odrastao je u favelama Rio de Janeira, koje vrve kriminalom i svakodnevnim ubojstvima, a sport mu je bio jedini izlaz. I uspio je. Probio se radom i talentom, ali mnogi smatraju kako nikad nije ispunio puni potencijal. Prevedeno, mogao je biti još veći, još bolji. Jedan od razloga može biti i taj da favele i život kakav je okusio u ranim godinama nikad nisu izašle iz njega, uvijek je taj duh favela bio s njim. Odao se drogi i alkoholu, a očeva smrt ga je dotukla na vrhuncu karijere u Interu. Nekoliko puta se vraćao, ali na kraju se oprostio od nogometa prije osam godina i vratio tamo gdje je potekao. Na ulice favela.
Legendarni Brazilac živi u Vili Cruzeiro, siromašnoj četvrti u Rio de Janeiru. U ispovijesti za Players Tribune otkrio je detalje iz svog života, da pije svaki dan, ali da uživa otkako se vratio ‘među svoje’. U nastavku prenosimo dijelove iz njegove ispovijesti.
Ne drogiram se, kao što neki žele prikazati. Nisam ni u kakvom kriminalu. Ne volim izlaziti po klubovima. Uvijek idem na isto mjesto u svojoj četvrti, a to je kiosk Nana. Ako me želite sresti, navratite. Pijem skoro svaki dan. Kako osoba kao što sam ja dođe na to da pije skoro svaki dan? Zato što sam ja obećanje koje se nije ispunilo.
Zvali su me Car. Možete li to zamisliti? Dečko koji je napustio favelu postao je Car u Europi. Ne znam kako to objasniti. Neke stvari sam očito radio dobro. Puno ljudi ne razumije zašto sam napustio slavu kako bih sjedio u svojoj staroj četvrti i napijao se. To je odluka koju je teško poništiti.
Kad sam otišao u Inter, bio sam za Božić sam u svom stanu. U Italiji je baš depresivno kad dođu hladni mjeseci. Vani je sve mokro i jako hladno, a noć padne brzo. Bio sam nostalgičan i osjećao sam se kao govno. Srećom, Clarence Seedorf je bio sjajan prijatelj. On i supruga su napravili večeru za sve svoje bliske prijatelje i pozvali su i mene.
Kod njega su bile vrlo elegantne proslave, trebali ste to vidjeti. Ali ja sam htio biti u Riju. Rano bih otišao kući od Seedorfovih i odmah nazvao doma majku i svoju obitelj da im čestitam Božić. U pozadini sam čuo bubnjeve i počeo odmah plakati. Bio sam jako tužan, zgrabio sam bocu votke i popio je sam.
Ali znao sam da sam u Milanu s razlogom. Bog mi je dao priliku da poboljšam život svoje obitelji. U jednom sam trenutku pobjegao iz Intera i došao ovamo. Mislili su da sam otet, no znate da mi nitko ne može nauditi ovdje u faveli.
Nisam mogao više podnijeti život u Italiji, gdje su me kamere stalno snimale i pratile. Nisam ovdje zbog alkohola, žena ili droge. Ovdje sam jer sam slobodan. Želim živjeti i biti ljudsko biće ponovo. Želim mir. To je istina. Htio sam ispuniti svačije želje. Trudio sam se kod Roberta Mancinija i Josea Mourinha, plakao na Morattijevom ramenu, ali nisam mogao napraviti sve što su od mene htjeli.
Jako su me kritizirali svi. Sve što sam želio je vratiti se doma. Je li to zbilja pogrešno? Hodam ovdje bos i bez majice, igram domino i sjedim na pločniku, slušam glazbu i plešem s prijateljima. I vidim svog oca u svakoj od ovih ulica.
Čak ne dovodim ni žene ovdje. Zato se uvijek vraćam tu, gdje sam uvijek poštovan i gdje sam naučio što je to zajednica. Vila Cruzeiro nije najbolje mjesto na svijetu, ali je moje mjesto.
U Interu je stekao najveću slavu, stigao je 2001. godine, ali tada nisu prepoznali kakvo blago imaju pa se morao dokazivati u Fiorentini i Parmi. Vratio se u Inter 2004. godine i – eksplodirao. Dobio je ugovor na četiri godine vrijedan preko 20 milijuna eura. U godinu dana zabio je nevjerojatna 42 gola u svim natjecanjima. Sve je krenulo naopako nakon što mu je preminuo otac. Više ništa nije bilo isto, odao se alkoholu i pao u depresiju. Nogomet ga više nije zanimao.
Najveći trag ostavio je u Interu za koji je zabio 74 gola i 28 puta asistirao u 177 utakmica. Igrao je i za Flamengo, Parmu, Sao Paulo, Fiorentinu, Romu, Corinthians i Atletico PR. Osvojio je četiri titule u Serie A i dva Kupa, dok je za reprezentaciju Brazila zabio 27 golova u 48 utakmica.
