Iza malog Šimuna Stojanovića je još jedna od nebrojenih operacija na Institutu Paley u SAD-u. Nažalost, ne i zadnja. Dječak iz Županje koji se rodio s brojnim malformacijama i odrasta bez jedne noge, za nekoliko mjeseci će se opet vratiti na još jednu operaciju koljena. Ipak, za sada može odahnuti. Vraća se kući, a zasluženo je zasjeo i u kokpit aviona i rekao: Mama, želim biti pilot!.

–  Završili smo sa još jednim ciklusom liječenja, hvala dragom Bogu, ostavljamo to iza sebe i idemo naprijed. Sada nas očekuju kontrole u vezi kralježnice i mjehura, a onda ćemo vidjeti što i kako dalje. Šimun treba još jednu ortopedsku operaciju (tibija i koljeno na desnoj nozi, za sada preventivno nosi ortozu jer je koljeno nestabilno). Vidjet ćemo sa liječnicima u Hrvatskoj što je prioritet i idemo rješavati jedan po jedan problem. Nažalost, kod Šimuna zbog  brojnih zdravstvenih poteškoća uvijek nešto “pati”… Tako da se bojim da niti planirane operacije nisu “kraj” njegove borbe – rekla nam je Šimunova mama Martina. Zahvalna je, kaže, na njegovom strpljenju i ustrajnosti, na kontroli boli i tom osmjehu koji nikada ne skida sa lica, pa niti onda kada je najteže.

–  I divimo mu se koliko je hrabar i odrastao u toj borbi za zdravlje. Sami, bez ovolike podrške, vjerujem da ne bismo dočekali Šimunov korak, a mi ih svakim danom brojimo sve više i više i to nas čini beskrajno sretnima – kaže Martina.

Na Facebook-u objavljuje većinu toga vezano uz Šimunovu borbu na stranici “Za Šimunov korak” i usmjerava druge roditelje, osobe sa teškoćama u razvoju da lakše prođu kroz taj trnoviti put borbe sa poteškoćama sličnim  Šimunovim, ali im i daju nadu i ohrabrenje da ništa nije nemoguce. 

– To nas čini posebno sretnima, kada možemo potaknuti druge i pomoći im da na svoje probleme ne gledaju kao na “neriješive”. Zajedništvo koje smo ostvarili i sreću drugih koji ga prate, poniznost da se osvijeste koliko smo zapravo sretni kada smo zdravi i kako onda ustvari imamo sve, to je ono neprocijenjivo – osvijestiti druge – zaključila je Šimunova majka. 

Osvrnula se i na Šimunovo isprobavanje aviona. 

– Izašli smo zadnji jer smo trebali pomoć. Pilot i kopilot su nam pomogli, dozvolili su Šimi da sjedne u kokpit, slikalai su se s njim. Šima je bio presretan i naravno, sada želi biti pilot – kaže Martina. 

Iza malog Šimuna Stojanovića je još jedna od nebrojenih operacija na Institutu Paley u SAD-u. Nažalost, ne i zadnja. Dječak iz Županje koji se rodio s brojnim malformacijama i odrasta bez jedne noge, za nekoliko mjeseci će se opet vratiti na još jednu operaciju koljena. Ipak, za sada može odahnuti. Vraća se kući, a zasluženo je zasjeo i u kokpit aviona i rekao: Mama, želim biti pilot!.

–  Završili smo sa još jednim ciklusom liječenja, hvala dragom Bogu, ostavljamo to iza sebe i idemo naprijed. Sada nas očekuju kontrole u vezi kralježnice i mjehura, a onda ćemo vidjeti što i kako dalje. Šimun treba još jednu ortopedsku operaciju (tibija i koljeno na desnoj nozi, za sada preventivno nosi ortozu jer je koljeno nestabilno). Vidjet ćemo sa liječnicima u Hrvatskoj što je prioritet i idemo rješavati jedan po jedan problem. Nažalost, kod Šimuna zbog  brojnih zdravstvenih poteškoća uvijek nešto “pati”… Tako da se bojim da niti planirane operacije nisu “kraj” njegove borbe – rekla nam je Šimunova mama Martina. Zahvalna je, kaže, na njegovom strpljenju i ustrajnosti, na kontroli boli i tom osmjehu koji nikada ne skida sa lica, pa niti onda kada je najteže.

–  I divimo mu se koliko je hrabar i odrastao u toj borbi za zdravlje. Sami, bez ovolike podrške, vjerujem da ne bismo dočekali Šimunov korak, a mi ih svakim danom brojimo sve više i više i to nas čini beskrajno sretnima – kaže Martina.

Na Facebook-u objavljuje većinu toga vezano uz Šimunovu borbu na stranici “Za Šimunov korak” i usmjerava druge roditelje, osobe sa teškoćama u razvoju da lakše prođu kroz taj trnoviti put borbe sa poteškoćama sličnim  Šimunovim, ali im i daju nadu i ohrabrenje da ništa nije nemoguce. 

– To nas čini posebno sretnima, kada možemo potaknuti druge i pomoći im da na svoje probleme ne gledaju kao na “neriješive”. Zajedništvo koje smo ostvarili i sreću drugih koji ga prate, poniznost da se osvijeste koliko smo zapravo sretni kada smo zdravi i kako onda ustvari imamo sve, to je ono neprocijenjivo – osvijestiti druge – zaključila je Šimunova majka. 

Osvrnula se i na Šimunovo isprobavanje aviona. 

– Izašli smo zadnji jer smo trebali pomoć. Pilot i kopilot su nam pomogli, dozvolili su Šimi da sjedne u kokpit, slikalai su se s njim. Šima je bio presretan i naravno, sada želi biti pilot – kaže Martina.