Od izbijanja majmunskih boginja 2022. pa do rasta zaraze ptičjom gripom i nedavne pojave virusa Marburg u Ekvatorijalnoj Gvineji, covid više ne vlada naslovnicama novina kao prije.
Umjesto covida, sve češće čujemo o zarazama novim virusima, piše Science Alert.
Znači li to da raste broj izbijanja zaraza? Ili smo samo postali uspješniji u otkrivanju novih žarišta zbog tehnologije koju smo unaprijedili tijekom pandemije koronavirusa? Odgovor je i jedno i drugo.
Procjenjuje se da u svijetu postoji oko 1,67 milijuna virusa koje još trebamo identificirati, a koji se nalaze u sisavcima i pticama. Od tih 1,67 milijuna, čak do 827 tisuća ima potencijal prelaska na ljude.
Kako bismo shvatili kako ti virusi nastaju, moramo se vratiti u daleku prošlost: početak života na Zemlji. Nekoliko je teorija o tome kako su nastali prvi virusi, ali sve imaju jednu stvar zajedničku: virusi postoje već milijardama godina, a evoluirali su zajedno sa živim bićima. Problem nastaje kada dođe do poremećaja u tim stabilnim paralelnim evolucijskim procesima.
Glavni razlog za pojavu virusa među ljudskom populacijom su upravo ljudi i njihovi postupci. Poljoprivreda je postala uobičajena prije više od 10.000 godina, a tada su ljudi došli u bliski kontakt sa životinjama, što je stvorilo priliku da virusi, koji su se širili među životinjama, “skoče” na ljude. To se zove zoonoza, a ona je odgovorna za oko 75 posto novih zaraznih bolesti.
Kako su ljudska civilizacija i tehnologija napredovale, uništenje prirodnih staništa životinje je prisiljavalo da se sele u nove krajeve u potrazi za izvorima hrane. Različite životinjske vrste koje inače ne bi bile u doticaju tako su počele dijeliti istu okolinu. Ako u tu jednadžbu dodamo ljude, to je savršen recept za pojavu novih virusa.
Urbanizacija dovodi do visoke gustoće naseljenosti, što stvara idealnu okolinu za širenje virusa. Razvoj gradova često je brži od izgradnje adekvatne infrastrukture, kao što su higijena i zdravstvo, što dodatno povećava izglede za širenje virusa, prenosi N1.
Klimatske promjene također pridonose širenju virusa. Na primjer, arbovirusi (oni koje prenose artropodi poput komaraca) se otkrivaju na novim područjima jer se širi opseg zemalja u kojima komarci mogu preživjeti.
Ti faktori već odavno su poznati. Pojava virusa SARS-CoV-2 nije iznenadila niti jednog epidemiologa niti virologa. Bilo je pitanje kada, a ne ako, će se pandemija dogoditi. Ono što je bilo neočekivano jesu razmjeri pandemije koronavirusom, kao i poteškoće u efikasnom ograničenju širenja virusa.
Nismo mogli predvidjeti niti posljedice širenja netočnih informacija na javno zdravlje. Protivljenje cjepivima postala je sve uobičajenija pojava na društvenim mrežama u posljednje dvije godine.
Zbog toga je došlo i do poremećaja u rutinskim programima cijepljenja djece, što povećava rizik od masovnog izbijanja bolesti koje je lako spriječiti cijepljenjem, kao što su ospice.
Lekcije o nadzoru
Znanost je munjevito reagirala na pandemiju koronavirusa, što je rezultiralo stvaranjem novih i poboljšanih metoda detekcije kako bi se pratila žarišta i evolucija virusa. Sada mnogi znanstvenici koji su dosad sudjelovali u nadzoru koronavirusa skreću pozornost na nove viruse.
Na primjer, znanstvenici su analizirali otpadne vode kako bi tijekom pandemije otkrili prisutnost koronavirusa, a ta praksa mogla bi se primijeniti za praćenje drugih vrsta virusa koji predstavljaju opasnost po ljudsko zdravlje.
Kada je osoba zaražena nekim virusom, određeni genetski materijal tog virusa završi u kanalizaciji. Otpadne vode mogu pokazati raste li broj zaraza u nekom području i to prije nego se primijeti porast broja pacijenata u bolnicama.
Prilagođavanje te tehnologije kako bi se pronašli drugi virusi, poput gripe, ospica ili čak dječje paralize, moglo bi pružiti korisne podatke o vremenu izbijanja virusa. To se već i događa do određene razine – virus koji izaziva dječju paralizu otkriven je u otpadnim vodama Londona prošle godine.
Ovaj porast nadzora virusa rezultirat će time što će se više izvještavati o novim žarištima zaraza. I dok bi neki to mogli vidjeti kao namjerno širenje straha, ove informacije zapravo bi mogle biti ključne za ograničavanje pandemija u budućnosti. Ako dođe do zaraze nekim virusom u području gdje ne postoji adekvatan nadzor, zaraza se može proširiti izvan kontrole.
Ipak, valja naglasiti da je nadzor i praćenje virusa tek jedan dio pripreme na pandemije. Vlade i agencije za znanost i medicinu diljem svijeta moraju razviti, i redovito prilagođavati, protokole za pojave virusa i pandemije kako se ne bi dogodilo da nas situacija uhvati nespremne i ne stignemo reagirati prije nego bude prekasno.
Covid najvjerojatnije neće biti posljednja pandemija koju će ljudi proživjeti. Nadajmo se da ćemo za sljedeću pandemiju biti bolje pripremljeni.
