Veleposlanik Antonio Morabito uskoro će pred sudom u Rimu odgovarati na optužbu da su ga korumpirali Kinezi, Marokanci te još poneki akteri da bi došli do informacija o talijanskim tvrtkama u poteškoćama koje bi bilo unosno kupiti za malo novca ili bi se isplatilo u njih ulagati iz inozemstva.
Iako su dokazi prikupljeni prisluškivanjem te uvidom u bankovne i ine račune, istraga je svejedno potrajala dulje od tri godine, a pitanje je kad će stići pravosudna presuda jer uskoro počinje tek prvostupanjska sudska rasprava.
Morabito nije neka zvijezda talijanske diplomacije. Bio je veleposlanik u Kneževini Monaku, što znači da je stigao do ranga ambasadora III razreda, ali ga poslije toga nisu poslali u neku veću zemlju. Naprotiv, “parkirali” su ga 2015 u Opću upravu za promicanje Italije kao sustava u sklopu Ministarstva vanjskih poslova, gdje je imao uvid u poslovne tajne mnogih talijanskih privrednih subjekata.
Njegova funkcija je bila, istina, poticati kontakte talijanskih i stranih privrednika, na obostranu korist, ali svakako tako da Talijani ne budu na šteti. Nadalje, za to je dobivao i za talijanske uvjete visoku plaću – ali je stradao zato što mu to nije bilo dovoljno, nego je uzimao i mito, čiji se ukupan opseg cijeni na mnoge desetke tisuća eura, po 5000-6000 eura mjesečno.
Talijanski porezni posrednik kojemu je posredovao povjerljive podatke davao mu je novac, častio ga je luksuznim putovanjima, pa je čak mjesecima u Manchesteru plaćao stan za veleposlanikova sina, koji je ondje studirao. “To ću ti vratiti”, uljudno je obećao ambasador u telefonskom razgovoru koji mu je snimila Financijska straža. A posrednik je odgovorio: “Ma nema potrebe, nije to problem, Antonio”.
S njim će na optuženičku klupu mešetar Angelo Di Corrado, koji je u istrazi rekao da su Kinezi za kupovinu poduzeća po Italiji izdvojili šest milijardi eura, ne baš kikiriki. Morabito je angažirao svoje državne veze da talijanski brodograđevni konzorcij Fincantieri ponovo dopusti pristup u svoje prostorije Di Corradu, kojeg su izbacili kao nepoželjnu osobu. Kad je Di Corrado opet prihvaćen, obećao je Morabitu – kako piše u istražnim dokumentima – “oko milijun eura godišnje za nas”.
Pored njih dvojice bit će suđeno još trima Talijanima. Kineski odvjetnik je pak odabrao skraćeni postupak, koji jamči za trećinu manju kaznu.
Uzeo je novac, tvrdi optužba, od talijanskih poduzeća koja su svoje patente htjela prodati Huaweiju, a od Kineza da im omogući kupnju udjela u Versaceu. “Klijent” mu je bilo i poduzeće koje je trgovalo olupinama, pa je njegovim čelnicima osigurao kontakte s veleposlanicima Maroka, Obale Bjelokosti, Senegala i Španjolske.
Nije uzimao samo novac. Podmazivali su mu i autorsku taštinu: poduzetnik Nicolò Corso kupio je 200 primjeraka Morabitove knjige “Diplomatski kovčežić”, a obećao je da će ih kupiti i drugi poduzetnici kako bi Morabitovo remek-djelo postalo uspješnica na tržištu.
