U povodu svetkovine Svih svetih, koja se slavi 1. studenoga, Psihološki centar Carpe Diem iz Zagreba istaknuo je važnost otvorenoga i dobi djeteta primjerenog razgovora o smrti, gubitku i sjećanju na preminule osobe. Voditelj Centra Domagoj Dalbello, magistar psihologije i psihoterapeut, roditeljima je uputio nekoliko smjernica kako djeci pružiti podršku u suočavanju s gubitkom.
U priopćenju Centra navodi se kako su svetkovina Svih svetih i posjet grobljima za mnoge obitelji vrijeme sjećanja na preminule članove obitelji i druge bliske osobe. Paljenje svijeća, polaganje cvijeća i razgovor o pokojnicima mogu djeci pomoći u upoznavanju obiteljske povijesti i razumijevanju značenja sjećanja, ali takvi trenutci mogu otvoriti i pitanja o smrti na koja odrasli trebaju odgovoriti jasno i primjereno djetetovoj dobi.
Jedna je od glavnih preporuka izbjegavanje neistina i nejasnih izraza poput „zaspao je“ ili „otputovao je“, koji kod mlađe djece mogu izazvati zbunjenost ili strah. O smrti je, ističe se, potrebno govoriti iskreno i smireno, uzimajući u obzir djetetovu sposobnost razumijevanja i spremnost na prihvaćanje informacija.
Važno je, također, djeci dopustiti da osjećaje izražavaju na vlastiti način. Neka će otvoreno govoriti o tuzi i gubitku, dok će druga biti manje sklona razgovoru. Razlike u načinu izražavanja ne znače nužno da se djeca različito teško nose s gubitkom, stoga ih ne treba osuđivati niti očekivati da će reagirati na unaprijed određen način.
„Za djecu je ključno imati uz sebe odrasle osobe koje će im biti oslonac i koje su spremne saslušati ih, razgovarati s njima te im pružiti osjećaj sigurnosti i ljubavi“, istaknuo je Dalbello. Dodao je kako dijete treba znati da smije postavljati pitanja, tugovati na vlastiti način i govoriti o preminuloj osobi bez straha da će time uznemiriti odrasle ili učiniti nešto zbog čega bi trebalo osjećati krivnju.
Roditeljima se preporučuje postavljati otvorena pitanja, pažljivo slušati dječje odgovore i emocije te razgovor prilagoditi onome što dijete razumije i želi podijeliti. Pritom razgovor ne treba forsirati, nego djetetu dati vremena i prostora da samo pokaže kada je spremno nastaviti. Važno je da zna kako se uvijek može obratiti odrasloj osobi te očekivati razumijevanje i podršku.
U priopćenju se naglašava i da roditelji ne trebaju skrivati vlastite osjećaje kako bi zaštitili djecu. Primjerenim izražavanjem i objašnjavanjem svojih emocija mogu im pokazati da su tuga i drugi osjećaji prirodan dio suočavanja s gubitkom te da ih se ne treba sramiti.
Ako su djetetove emocionalne reakcije na gubitak izrazito intenzivne, dugotrajne ili znatno otežavaju svakodnevno funkcioniranje, preporučuje se potražiti pomoć psihologa ili drugoga stručnjaka koji može pružiti podršku djetetu i obitelji.
Psihološki centar Carpe Diem zaključuje kako razgovor o smrti nije samo razgovor o gubitku nego i prigoda da djeca uče o emocijama, bliskosti, obiteljskim odnosima, međusobnoj podršci i važnosti prisutnosti u životima svojih bližnjih.
