Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata HVO-a oglasila se priopćenjem za javnost kojeg prenosimo u cijelosti:
Elmedin Konaković i Slaven Kovačević svojim su objavama dodatno olakšali javnosti da ih se prepozna kao učenike Miloševićeve političke škole, s jasno podijeljenim ulogama kakve su njihovi neslavni politički prethodnici imali u posljednjim godinama Jugoslavije.
Konaković je preuzeo ulogu ideologa majorizacije. Pitanjem zašto Bošnjaci, kojih je više od 50 posto, imaju isti broj pozicija kao tri puta malobrojniji Hrvati, pokazao je da brojnost jednoga naroda smatra osnovom za veću političku moć. To je ista matrica kojom je Slobodan Milošević opravdavao srpsku dominaciju: najbrojniji smo, pa nam pripada najviše vlasti. Povijest je pokazala kamo takva „demokracija“ vodi.
Naročito s ‘narodnom vojskom’ JNA kojoj su neki stavljali cvijeće dok je u Ravnom 1. listopada 1991. pobila 24 Hrvata i spalila cijelo selo. I pritom govorili ‘Nije to naš rat’. Mnogo je znakovitija reakcija Slavena Kovačevića. Čovjek koji se predstavlja kao borac za građansku državu istodobno se kandidira za mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH, računajući da će ga na tu dužnost dovesti glasovi brojnijeg bošnjačkog biračkog tijela. Ako nacionalno predstavljanje, kako tvrdi, nije važno, zašto se onda kandidira upravo za mjesto namijenjeno Hrvatu?
Odgovor je očit: Kovačević se dobrovoljno kandidirao za ulogu novog Sejde Bajramovića. Sejdo Bajramović formalno je predstavljao Kosovo u Predsjedništvu SFRJ, ali nije imao legitimitet naroda koji je navodno zastupao. Na dužnost ga je postavila politička mašinerija iz Beograda kako bi Milošević, zajedno s Borisavom Jovićem, Brankom Kostićem i Jugoslavom Kostićem, kontrolirao četiri glasa u Predsjedništvu države. Bajramović je formalno predstavljao Kosovo, a stvarno izvršavao volju srbijanskoga političkog središta.
Isto je mjesto u današnjoj Bosni i Hercegovini već preuzeo Željko Komšić, a njegov savjetnik Kovačević se sada nudi kao njegov nasljednik. Formalno bi sjedio na mjestu hrvatskog člana Predsjedništva, a stvarni politički mandat dugovao bi bošnjačkim biračima i strankama koje Hrvatima osporavaju pravo da sami izaberu svoga predstavnika. To nije građanska demokracija, nego političko podčinjavanje jednoga konstitutivnog naroda.
Posebno je neukusno da upravo Kovačević hrvatskim braniteljima poručuje: „Učite se demokraciji ili šutite bojovnici“, te ih izaziva riječima da slobodno pokušaju nešto ostvariti „na mišiće“. Gospodine Kovačeviću, hrvatski branitelji neće šutjeti, a najmanje će lekcije o demokraciji primati od kandidata koji demokracijom naziva plan prema kojemu bi jedan narod drugome birao predstavnike.
Kovačević se pritom uporno poziva na Europski sud za ljudska prava, prešućujući da je upravo pred tim sudom doživio potpuni teški fijasko. Veliko vijeće ESLJP ne da nije potvrdio njegov politički program, nije mu dao mandat za ukidanje konstitutivnosti naroda niti je Bosnu i Hercegovinu proglasio unitarnom građanskom državom. Niti će to ikada biti. Kovačević se, dakle, poziva na sud pred kojim je teško poražen i pokušava presudu koju nije dobio predstaviti kao potvrdu svojih političkih ciljeva. Uostalom, Daytonski mirovni sporazum je temelj ove države, a konstitutivnost naroda njegova ključna odrednica.
Bosna i Hercegovina nije država u kojoj demografska većina može odlučivati koliko će prava ostaviti drugima. Ona je složena država triju konstitutivnih naroda i svih njezinih građana. Ravnopravnost znači da nijedan narod ne može drugome birati predstavnike niti njegov politički utjecaj svesti na demografski postotak.
Zato usporedba u njihovu slučaju nije uvreda, nego politička dijagnoza. Konaković brojnošću opravdava zahtjev za većom moći, dok se Kovačević nudi kao poslušan predstavnik kojega bi većina postavila Hrvatima. Milošević je imao svoje Kostiće i Sejdu Bajramovića. Današnja politika majorizacije u Sarajevu ima Komšića, a Kovačević otvoreno želi preuzeti njegovu ulogu.
Udruge proistekle iz Domovinskog rata i Hrvatskoga vijeća obrane u BiH pozivaju Bošnjake, pripadnike braniteljskih udruga i sve ljude kojima je stalo do suživota, međusobnog poštovanja i pune ravnopravnosti konstitutivnih naroda i građana na otvoren i odgovoran dijalog, umjesto međusobnog optuživanja i produbljivanja podjela. Međutim, istinski dijalog ne može podrazumijevati prihvaćanje nepravde, preglasavanja i majorizacije niti može počivati na tome da jedan narod drugome bira političke predstavnike. Samo razgovor utemeljen na jednakopravnosti, uvažavanju i legitimnom predstavljanju može pridonijeti stabilnoj i zajedničkoj budućnosti Bosne i Hercegovine.
Udruge proistekle iz Domovinskog rata i Hrvatskoga vijeća obrane neće šutjeti pred uvredama, prijetnjama ni pokušajima političkog podčinjavanja. Hrvatski branitelji obranili su svoj narod i Bosnu i Hercegovinu od mnogo opasnijih nasrtaja, pa će se i danas znati suprotstaviti svakom pokušaju majorizacije – odlučno, demokratski i svim legitimnim političkim i pravnim sredstvima.
