Saborski zastupnici branili Vukovar: Grad je obnovljen, ali živi u sjeni prošlosti

stipo mlinarić
Foto: DP
Podjeli

Petorica hrvatskih branitelja Vukovara, danas saborskih zastupnika – Tomislav Zadro, Stipe Mlinarić, Predrag Mišić, Tomislav Josić te Ante Deur, prisjećaju se obrane grada, zarobljeništva i gubitka najbližih, kažu da je Vukovar danas obnovljen, ali i dalje živi u sjeni prošlosti.

„Tog 18. studenoga završio je jedan život i dugo mi je trebalo da uopće prihvatim to. Te je godine, barem meni, sve umrlo“, govori Predrag Mišić Peđa prisjećajući se 1991. i bolnih trenutaka kada je, nakon tromjesečne okupacije JNA i paravojnih srpskih snaga, Vukovar pao.

Mišić, Mlinarić Ćipe, Josić, Zadro i Deur danas su saborski zastupnici, a prije 35 godina prošli su ratne strahote i zajedno s ostalim braniteljima, u gotovo nemogućim uvjetima, održavali Vukovar na životu, pružajući po naoružanju nadmoćnijem neprijatelju nezamisliv otpor.

Grad se obnovio, ali teško je nadoknaditi izgubljene živote, kažu govoreći o Gradu heroju 35 godina poslije. Josić i Mišić vratili su se živjeti u Vukovar.

Ono što se ne može promijeniti i obnoviti su poginuli

„Obnovio se grad, ulice, zgrade, ima perspektivu, no ono što se ne može promijeniti i obnoviti su naši poginuli. Nažalost, 2700 ljudi je ubijeno i to se osjeti do dana današnjeg. Teško je to nadoknaditi. Izvana to blješti, ali u suštini je to sumoran, tužan, duboko podijeljen grad, koji živi u sjeni prošlosti“, navode.

Za njih dani u studenom nisu samo puki datumi u povijesti, već dani sjećanja na svoj grad, suborce, prijatelje i sve one kojih više nema, sažima njihove misli Zadro. Voljeli bi, kažu, da mladi koji danas sudjeluju u Koloni sjećanja znaju da sloboda nije nešto što se podrazumijeva te da nikada ne dopuste da se takva tragedija ponovi.

„Vrijedno je bilo svake kapi znoja, krvi i suza. Sedamsto godina smo čekali svoju državu i samostalnost, generacije su to sanjale. Mnoge obitelji su platile cijenu te slobode koju mi danas uživamo. Naravno da ništa nije vrijedno ljudskog života, ali je nama taj rat nametnut“, poručuju.

Mladići u obrani grada i uloga Blage Zadre

Iako su neki od njih tek dosegnuli punoljetnost, Zadro je imao svega 18 godina, ni trenutka nisu dvojili što im je činiti kada su JNA i srpske paravojne postrojbe u kolovozu 1991. krenule s opsadom Vukovara. Nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama u ožujku 1991. stanovnici Vukovara počeli su se postupno organizirati i uspostavljati straže.

Ćipe, Peđa, Josić i Zadro branili su svoj grad, dok se Deur, rođeni Šibenčanin koji je tada imao 20 godina, obrani pridružio kao pripadnik specijalnih postrojbi. Njih 42 u Vukovar je stiglo 7. kolovoza. Kako objašnjava Deur, prvotni plan im je bio ostati petnaestak dana, no prometni pravci postupno su se zatvarali, a izlazak iz grada postajao je sve teži.

Josić, tada 27-godišnjak, s ocem i bratom branio je dio grada oko Borova Sela, a njegova obiteljska kuća od početka je bila mjesto organiziranja obrane. Bio je pripadnik Zbora narodne garde.

Mlinarić Ćipe je imao 22 godine kada se s bratom Milom priključio tzv. Turbo vodu, koji je činilo 18 mladića u dobi od 18 do 25 godina. Okupio ih je Blago Zadro, koji je u rat krenuo rame uz rame s dvojicom od trojice sinova, Tomislavom i Robertom. Robert je bio zapovjednik voda. Bili su pozicionirani na Trpinjskoj cesti i odlazili u najteže borbe.

Povući su se morali 14. studenoga, a tom su prilikom spasili nekoliko tisuća civila, prema Mlinarićevoj procjeni između 2000 i 3000. Obišli su kuće, iz podruma izvlačili starije, žene, djecu i ranjene te ih odvodili u kompleks Borovo radi organizirane predaje.

„Nismo gledali na nacionalnost, izvlačili smo i Hrvate i Srbe. To smatram najvrjednijim što smo učinili“, kaže.

Borbe su se vodile i nakon 18. studenoga

Iako je organizirani otpor u Vukovaru prestao 18. studenoga, što se smatra danom pada grada, za branitelje u Borovu naselju borbe nisu završile toga dana.

„Mi se nismo namjeravali predati, ujutro 19. studenoga smo uništili još jedan tenk. Nismo bili spremni predati se, bila je to jedna od najtežih odluka, ali morali smo kako bismo zaštitili civile“, govore.

Neprijateljske snage 19. studenoga zapalile su Borovo Commerce, koji je služio kao pričuvna bolnica i sklonište. Braniteljima je rečeno da mogu izvući ranjenike, no pokazalo se, kažu ogorčeno, da je riječ o prijevari. Morali su predati oružje, nakon čega je krenula, kako je opisuju, „kolona smrti“ jer su okupatori iz nje izdvajali ljude i ubijali ih.

Josić se prisjetio trenutaka uoči predaje, kada su srpske snage s tenkova i transportera puštale glazbu, među ostalim „Marš na Drinu“ i „Đurđevdan“, od koje se, kaže, i danas naježi kad je čuje.

Pakao u logorima

Iz kolone su izdvajani branitelji i civili te autobusima odvoženi u logore u Srbiji – Stajićevo, Niš i Sremsku Mitrovicu. Ćipe, Peđa, koji je najprije odveden na Ovčaru, i Josić u logorima su proveli devet mjeseci, a Josić je šest mjeseci bio u samici. U logoru mu je bio i brat.

Do 14. kolovoza 1992., kada je u Nemetinu kod Osijeka održana najveća razmjena ratnih zarobljenika iz srpskih koncentracijskih logora tijekom Domovinskog rata, njih trojica i tisuće drugih prošli su, kako svjedoče, svakodnevna mučenja, ponižavanja, izgladnjivanje te fizičku i psihičku torturu.

Ćipe pamti Stajićevo, gdje su bili smješteni u napuštenoj štali, spavali na golom betonu s jednom dekom na dvojicu, dok su se temperature spuštale i do minus 20 stupnjeva.

„Iživljavali su se nad nama. Znali su dovesti kriminalce iz zatvora da nas malo i oni tuku, pa su pse vučjake huškali na zarobljenike, u autobusima su davali vozačima i civilima palice da nas i oni mlate. Slušali smo stalno krikove žene dok su je silovali, a ti ne možeš ništa“, prisjećaju se.

Logor je najgore mjesto na kojem čovjek može završiti, složni su. „U zatvoru znate zašto ste završili, koliko ćete biti, imate i neka svoja prava. U logoru postajete broj, ne znate zašto ste tamo, branili ste svoju kuću, svoj grad, svoju domovinu, ne znate kad ćete izaći, što vas čeka sutra, hoćete li izaći živi, što ih puno nije, ubili su ih metkom ili batinama“, govori Ćipe.

Posebno pamti noć 15. siječnja 1992., i dan međunarodnog priznanja Hrvatske. U Nišu su ih, ne znajući zašto, izveli u hodnik, tukli i potom trčali preko njih dok su ležali na podu. Pucala su rebra, prsti, kaže.

„Svaki dan su nas premlaćivali, ali tu večer su se posebno iživljavali, a nama nije bilo jasno što se događa. Tek smo kasnije saznali da je svijet priznao Hrvatsku i da su zato bili bijesni, to nam je dalo snage za dalje“, kaže.

Nisu kukali tada, ne kukaju ni danas, naglašavaju. „Nijedna životinja ne može izdržati to što čovjek može. Mene su znali u sobu donositi plavog od glave do pete od batina, misliš da ćeš se raspasti, ali valjda neki inat u tebi proradi“, kaže Josić.

Obiteljske tragedije

Iza njihovih svjedočanstava su i obiteljske tragedije. Ćipin brat Mile ranjen je 23. listopada, odveden u vukovarsku bolnicu, a potom s ostalim ranjenicima na Ovčaru, gdje je ubijen. Ćipe i obitelj godinama nisu znali što mu se dogodilo. Iako je slutio da je brat ubijen, nadao se svakim danom da je ipak živ. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici na Ovčari, a pokopan je 1996. na zagrebačkom Mirogoju.

„Zato sam se i uključio u politiku i najviše se posvetio nestalim osobama jer znam kakav je pakao pet godina tražiti svog brata, a onda mogu samo pretpostaviti kako je 35 godina tražiti svoje dijete, supruga, brata, sestru“, ističe.

Josićev otac odveden je 19. studenoga, a ni danas, kaže, ne zna točno što se s njim dogodilo. Na Memorijalnom groblju uz očevo ime navodi se datum 7. prosinca, dok se za ostale iz odvedene skupine spominje 19. studenoga.

Mučna je i Mišićeva priča, koji je tada imao 25 godina. Iako je Srbin po nacionalnosti, branio je svoj grad na području Mitnice, dok ga je njegov brat napadao. Obojica su odrasla u istoj kući, a Mišić kaže da mu je to i danas neshvatljivo.

„Odrastao si tu, imao prijatelje, družio se s tim ljudima… ne znam, ja objašnjenje za to nemam“, kaže. Oprostiti to, dodaje, ne može.

Zadro je izgubio oca, a šest mjeseci poslije i brata. Blago Zadro poginuo je 16. listopada 1991. Tog je jutra Tomislav htio s njim na teren, no otac mu je naredio da ostane i preuzme koordinaciju obrane. Tomislav mu je potom ponudio pancirku.

„Rekao je da neće jer je ne nose ni njegovi vojnici“, prisjeća se posljednjih trenutaka s ocem, kojeg prvenstveno pamti kao oca.

„Kao čovjeka koji je vjerovao ljudima, držao do svojih riječi i živio ono u što je vjerovao. Hrvatska ga pamti po njegovim djelima, a ja po njegovim ljudskim vrijednostima“, ističe.

Proboj prema Vinkovcima

Tomislav je 13. studenoga krenuo u proboj prema Nuštru i Vinkovcima po pomoć. Brat Robert krenuo je s njim, no na crti razdvajanja rekao mu je da nastavi, dok će on ostati, jer će „jedan preživjeti“.

Robert je iz Vukovara izašao desetak dana poslije.

„Ja ću se boriti s dečkima dok budemo mogli, ali grad predati neću“, govorio je Robert, prisjećaju se njegovi suborci.

Robert je poginuo 10. travnja 1992. na Kupresu u BiH, zajedno s drugim vukovarskim braniteljima. „Govorio je da se mora pomoći ljudima jer su i oni pomogli nama“, kaže Tomislav.

Deur je u proboj iz Vukovara prema Vinkovcima krenuo u noći sa 17. na 18. studenoga, s još petoricom branitelja. Uspio je nakon šest dana, ali od njih šestorice preživjela su samo dvojica.

Oporavak je za svakoga izgledao drukčije, ali ni nakon svih tih godina nisu se potpuno oporavili.

„U Vukovaru ne postoji nijedna obitelj da nije nekoga izgubila i da nije loše prošla tijekom Domovinskog rata, ne samo mi“, naglašavaju.

Podjeli
-Sponzorirano-
ads image

Najčitanije ovaj tjedan

Dimnjačar otkrio koja su najgora drva za ogrjev

U pojedinim ulicama izgubili su i do 90 posto posla na plinskim trošilima, a sve je manje i mladih koji se žele baviti...

Sa 30 sam oženio 61-godišnjakinju. Svi su mi govorili da sam lud, ali sad mi zavide

Kada je tridesetogodišnji muškarac obitelji priopćio da namjerava oženiti ženu stariju od sebe čak 31 godinu, reakcije nisu bile nimalo ugodne. Njegova majka...

Slavni trener obitelji ostavio dugove, odvjetnik poručio: Previše je volio nogomet i žene

Legendarni švedski trener Sven-Göran Eriksson preminuo je prije više od dvije godine, ali financijski problemi koji su ostali iza njega i dalje opterećuju...

PRVACI SVIJETA: U državnoj tvrtki radilo 5000 rođaka, krali dizel, na bolovanju su lani bili 176.000 dana

Ljetos uvedena stečajna uprava u javnom prijevozniku rumunjske prijestolnice tvrtki STB suočila se s dosad nezabilježenim razmjerima nepotizma i korupcije u Europskoj uniji...

Otklonjen kvar informatičkog sustava na granici Hrvatske i BiH, ali kolone su i dalje ogromne

 Bosanskohercegovački automoto klub izvještava da je otklonjen kvar na graničnim prelazima u Hrvatskoj.  -Formirale su se duge kolone putničkih vozila na izlazu iz...

Slični članci

Plenković: Hrvatska ne bi bila neovisna da je prije 30 godina prepustila teritorij

Premijer Andrej Plenković u ponedjeljak je u razgovoru za francuski L’Express ocijenio...

Povratak sa svadbi iz Hercegovine uz obvezni alkotest i „lizalicu“: Pogledajte kakve upute su dobili vrgorački policajci

Vrgorački policajci na graničnim prijelazima i uz privremene kontrolne točke dobili su...

Kaos na naplatnim kućicama: Kombijem probio rampu i dao se u bijeg, policiju dočekao šok

Potpuni kaos nastao je u Zagorju u ponedjeljak ujutro. Na jednoj od...

Hrvat već 2 godine ima virtualnu ženu, supruga zabrinuta: ‘U igri su vjenčani, imaju kuću i govore si da se vole’

Već smo imali prilike čitati iskustva ljudi koji su razvili emocionalne odnose...