Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru održava se 12. međunarodna znanstvena konferencija “Identiteti, kulture i jezici”, koja je ove godine posvećena temi “Ratna prošlost između zaborava i postistine”.
Dvodnevni skup okupio je brojne domaće i inozemne znanstvenike koji su kroz interdisciplinarna izlaganja propitivali načine na koje se interpretira prošlost te njezin utjecaj na kolektivni identitet, kulturu i suvremeno društvo.
Konferenciju je otvorila prodekanica za znanost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i predsjednica Organizacijskog odbora prof. dr. sc. Jela Sabljić Vujica istaknuvši važnost znanstvenog i kritičkog promišljanja povijesti u vremenu obilježenom različitim interpretacijama prošlih događaja.
Tema ovogodišnje konferencije otvara mnoga važna pitanja o odnosu prema povijesti, kulturološkom pamćenju i suvremenim načinima oblikovanja istine. Smatramo da su upravo znanstveni skupovi mjesta na kojima o tim pitanjima treba govoriti argumentirano i kritički – kazala je Sabljić Vujica.
Program konferencije uključio je, uz ostale, i plenarna izlaganja profesora na Univerzitetu Concordia u Canadi te prof. dr. sc. Tihomira Cipeka sa Sveučilišta u Zagrebu.
Prof. dr. Max Bergholz je u svom izlaganju spojio autobiografski i povijesni pristup temi ratne prošlosti.
Govorio je o vlastitim istraživanjima koja su započela još tijekom poslijediplomskog studija u Srbiji i zapadnoj Bosni, a posebno se osvrnuo na rad na knjizi koja se bavi gradom Glina u Hrvatskoj.
U središtu njegova izlaganja bilo je pitanje može li se analiza nasilja tijekom 1941. godine koristiti ne za utvrđivanje “pobjednika” i “poraženih” ili određivanje koja je strana bila u pravu, nego za bolje razumijevanje “zajedničke ljudskosti”.
Predstavio je arhivsku građu prikupljenu iz različitih izvora te istaknuo metodološki pristup u kojemu je uklanjao etničke i nacionalne odrednice kako bi se fokus stavio na ljudske sudbine i iskustva.
Sudionicima se obratio i prof. dr. sc. Tihomir Cipek sa Sveučilišta u Zagrebu, koji je svoje izlaganje temeljio na tri teze: zašto su mitovi potrebni, kakvu ulogu rat ima u oblikovanju kolektivnih sjećanja te kako razvijati dijaloško sjećanje.
Govoreći o različitim oblicima kolektivnog pamćenja, Cipek je naveo primjere njemačko-francuskog suočavanja s nasljeđem Drugoga svjetskog rata te proces suočavanja s prošlošću u Južnoafričkoj Republici, gdje su ljudi kroz dijalog tematizirali vlastite traume. Posebno je istaknuo važnost sjećanja koje nastoji razumjeti i perspektivu druge strane.
Povijest je emocionalna i identitetska kategorija. Ako ostanete bez povijesti, ostali ste bez identiteta. Čovjek bez sjećanja nije čovjek – poručio je Cipek, dodajući kako je u ljudskoj naravi da se posebno snažno pamte traumatična iskustva.
Konferencija je još jednom potvrdila svoju ulogu važnog međunarodnog foruma za raspravu o pitanjima identiteta, kulture, jezika i kolektivnog pamćenja te otvorila prostor za interdisciplinarni dijalog o izazovima tumačenja ratne prošlosti u suvremenom društvu.
