Psihologinja Martina Orman-Škoro održala je u Mostaru stručno predavanje pod nazivom “Zajedno protiv usamljenosti”, s ciljem podizanja svijesti o važnosti socijalne uključenosti, te ukazivanja na izazove s kojima se osobe s Down sindromom i njihove obitelji svakodnevno susreću.
Usamljenost je specifičan pojam za različite životne periode, tako da u ranom životnom periodu imamo usamljenost koja je najviše vezana uz motoričke teškoće djece, pogotovo kada govorimo o Down sindromu, to je usporen razvoj motorike koji djeci onemogućuje kretanje u grupi, kvalitetno druženje, trčanje i tako dalje. U adolescenciji govorimo o poteškoćama koje uključuju emocionalno izoliranje, otuđivanje u smislu promatranja i percepcije sebe “ja sam drugačiji, ja tu ne pripadam”. Kasnije, u odrasloj dobi, imamo manjak socijalnih kompetencija, radnih, komunikacijskih vještina i skučen prostor za razvoj karijere pogotovo na ovim našim područjima – kazala je Orman-Škoro.
Istaknula je kako je izuzetno važno na vrijeme prepoznati tihe signale i znakove povlačenja u sebe i usamljenosti djece.
Posljedica takvog povlačenja i deaktivacije je u krajnjem slučaju depresija kod djece. Ti znakovi zapravo se krenu rano manifestirati kroz promišljanja “ja sam drugačiji, ja tu ne pripadam, ne bih na rođendan, nije to za mene”. Imamo i neke druge faktore, a to je bilo kakva promjena koju roditelj uoči, a da zapravo nije svakodnevna u vidu povlačenja u sobu, svoj kutak, u vidu promjena u prehrani, u obrascu spavanja, odbijanje nekih svakodnevnih aktivnosti, sve su to stvari na koje treba obratiti pozornost – kazala je Orman-Škoro.
Navela je kako su prvenstveno psihološka podrška, ali i ovakvi događaju iznimno važni za razbijanje predrasuda i poticanje inkluzije.
Mislim da je to baza i naš najvažniji zadatak – prevencija pa tek onda terapija. Prevencija, stalna komunikacija s roditeljima, stalna podrška i stalna razmjena su naša baza bez koje ne možemo. Dijete je naš “cilj”, ali roditelj je medij i baza, odnosno suradnja s roditeljem je zapravo nepresušni izvor informacija. Moramo stvarati pravu inkluziju, postoji inkluzija kao termin, ali isto tako i puno oblika i pristupa koji mogu omogućiti pravu inkluziju djeteta, a to je zaista gledati i pitat se što to dijete treba od mene, od radnice u pekari, od kolektiva u razredu, kako ja kao pojedinac mogu tome doprinijeti. Oblačenje različitih čarapa je simbol, ali to nije najviše što možemo dati za djecu s Down sindromom i drugim teškoćama – kazala je.
Predsjednik Udruge za Down sindromom Mostar Igor Ledić istaknuo je kako problemi u socijalizaciji i vršnjačkom druženju nastaju kad dijete dođe u godine puberteta.
Smatramo da sad trebamo raditi malo na tome, a i ovaj događaj ide u tom cilju, da malo potaknemo i učitelje, nastavnike, profesore, odgajatelje u vrtićima da se malo više potrude i malo više pažnje posvete uključivanju djece i vršnjačkom druženju – kazao je Ledić.
Naglasio je kako je nemoguće naći idealan sistem, ali da definitivno postoje pomaci u posljednjih deset godina kada je u pitanju integracija djece i mladih s invaliditetom općenito, pa tako i osoba s Down sindromom.
Treba jako puno raditi, imamo jako puno sistemski otvorenih i neriješenih pitanja tako da očekujem da će i institucije preuzeti malo više odgovornosti i početi rješavati krucijalna pitanja vezana za osobe s invaliditetom i Down sindromom – kazao je Ledić.
Naveo je kako je samoća jedan od velikih problema osoba s Down sindromom, ali i drugih osoba s intelektualnim invaliditetom.
Oni zaista budu odbačeni i diskriminirani, jednostavno nemaju mogućnost imati svoje prijatelje. Oni mogu imati prijatelje, ali to su prijatelji u udruženjima i obiteljskim okupljanjima, ali kada zvono prestane zvoniti, tada se zapitate u kojem smjeru ćete ići sa svojim djetetom, šta i gdje je problem, tako da moramo mnogo više raditi na toj problematici. Planiramo kroz cijelu godinu raditi i pričati o samoći osoba s Down sindromom – istaknuo je Ledić.
