Dok nas potresaju vijesti o djeci koju je sustav zaboravio, postoje i oni čije priče vraćaju vjeru u ljude. Jedna od njih dolazi iz Banja Luke, gdje živi Mira Komljen, žena koja je otvorila svoj dom i srce blizancima s Downovim sindromom.
Dječaci Dalibor i Dragan ostali su bez oca, a majka ih je napustila. Nakon što je provela određeno vrijeme u domu za nezbrinutu djecu, upravo je Mira promijenila njihovu sudbinu. Primila ih je u svoju obitelj i dom, iako već ima troje biološke djece. Danas, devet godina kasnije, kaže da su blizanci unijeli svjetlo i toplinu u živote svih članova obitelji.
Mira je za N1 ispričala svoju priču.
“Počelo je potpuno slučajno. Od prijateljice sam saznala da traže udomiteljsku obitelj. Bili su u Subotici, trebali su se skrasiti i pohađati školu. Čim sam ih vidjela, odmah su mi se svidjeli. Nikad prije nisam upoznala djecu s Downovim sindromom. Bili su mali i jedva su govorili, ono što nisu mogli reći, pokazali su”, prisjeća se Mira.
Nije bilo lako na početku. Centar za socijalni rad tražio je da udomiteljska obitelj bude “kompletna”, ali Mirina odluka bila je čvrsta.
“Kad sam rekla prijateljicama, bile su oduševljene. Prijem je bio prekrasan. Puno smo putovali, a na početku su bili nemirni, posebno u autu. Sljedeći dan su me nazvale iz Centra da pitaju jesmo li preživjeli noć. Početak je bio težak jer nisu dobro pričali i nismo se baš dobro razumjeli, ali sve smo radile zajedno”, kaže.
S vremenom su postali nerazdvojni.
“Uvijek sam se bojala da će mi pobjeći. Dobri su dečki, grlimo se i ljubimo. Ljubili su me više nego moja biološka djeca. Naučili su me skromnosti, zadovoljni su sitnicama, pamte samo dobro. Nikada se ne sjećaju ružnog. Svi ih vole jer su iskreni, uredni i pažljivi. Sve mora biti na svom mjestu.”
Mira ističe da je udomiteljstvo poziv koji zahtijeva više srca nego uvjeta.
„Često se pitam zašto postoje domovi za nezbrinutu djecu kada ima toliko ljudi koji bi mogli biti udomitelji. Ne treba puno, samo ljubav. Ono što je bilo dopušteno mojoj djeci, dopušteno je i njima. Vodimo ih u šetnju, na more… U domu imaju hranu i smještaj, ali nemaju ono što djeci najviše znači, pažnju, doživljaje, toplinu.“
Za Dalibora i Dragana život s Mirom i njezinom obitelji znači sigurnost, red i ljubav.
„Svi koji ih upoznaju bit će oduševljeni. Svugdje idemo zajedno. Mogu ih ostaviti u čekaonici, mirno sjede i čekaju. Sad su veliki dečki. Pozivam sve da postanu udomitelji, to je jedini posao u kojem dobijete ljubav, a to nećete naći nigdje drugdje“, kaže Mira.
Na kraju dodaje:
„Od njih sam naučila pamtiti samo dobre stvari. Nas troje smo sada tim.“
Priča Mire Komljen podsjetnik je da za pravu humanost nije potrebno bogatstvo ili savršene okolnosti, dovoljno je veliko srce i spremnost da se nekome promijeni život.
