Zdravko Mamić je dugi niz godina bio prvi čovjek Dinama iz Zagreba i svojim je radom postigao izvanredne rezultate.
Međutim, danas je nepoželjan na “Maksimiru”, u Zagrebu, ali i diljem Hrvatske. Kao gost u emisiji “Sve u 16” na K1 televiziji, Mamić je ispričao nestvarnu priču iz svog života.
Kako tvrdi, jedan Srbin iz Banje Luke, čije ime nije htio otkriti, pomogao mu je kada mu je bilo najteže – i dao mu 22 milijuna maraka bez riječi!
“Ne zaboravite to. Stvarno, ovo je za Guinnessovu knjigu rekorda, ili ne znam, za Netflix, za neku seriju. Nemam ni eura, nemam računa, ali imam ideju. I naravno, ljubav ljudi ima svoje granice, ali ovaj čovjek me nikad u životu nije vidio…” – rekao je Mamić.
Dodao je da je saznao za gospodina, vlasnika banke iz Banje Luke, te da je najavio da će doći u posjet. „Došao sam s kćeri Ivom, tada je imala 26 godina. Kad smo stigli, odmah sam osjetio da je tu nešto posebno. Dočekao me je osobno, zajedno s cijelom upravom banke. Naravno, moj nogometni pedigre odigrao je ulogu – nemojmo se lagati: sviđao im se ili ne, žele me upoznati. I to mi je dovoljno.“
Mamić je potom nastavio:
„Saznajem da je to gospodin iz Mrkonjić Grada, veliki biznismen, s mnogo poslova u regiji i Europi. I, iako ga tada nikad nisam vidio da pije – jer smo se kasnije vidjeli nekoliko puta – pričao mi je o svojoj šljivovici. Nas dvojica popijemo cijelu bocu, a ja inače ne pijem. U tom trenutku on gradi oko 3000 stanova u Banjoj Luci, sinovi mu rade na tim zgradama. Odmah ih je nazvao: ‘Mamić nam je u posjeti, dođite da se slikamo. Došao sam pitati, postoji li ikakva šansa da mi date kredit za kćer?“
Mamić je također opisao geste koje je doživio tijekom posjeta:
„Jedan čovjek dolazi i donosi poklone – domaćin ustaje, uzima ih i predaje mojoj kćeri. Poslije dolazi dama, donosi poklone – on ih prima i daje meni. Nije mi problem emotivno se otvoriti kada mi neko pruži takvo gostoprimstvo. Tijekom cijelog razgovora – i kasnije sam to vidio – čovjek stalno drži krunicu u ruci, 24 sata. To mi je mnogo značilo. Vjerujem da je vjernik. Za mene je to posebna dimenzija. Mada, najvažnije je da li si čovjek.“
Tada je Mamić dodao:
„Rekao sam mu: ‘Ne znam što ste mi napravili – razvalili ste me.’ Kada se nađeš u problemu, a netko ti pokaže takvu ljubav – to je neopisivo. Pogledam ga i kažem: ‘Slušajte, ja sam go. Ne znam kako da vam uzvratim. Nemam što da dam. Da izvadim bubreg? Srce?’ Skinem sat sa ruke – skupocjen – i kažem: ‘Hoću da imate uspomenu na mene.’ Kasnije, taj čovjek dolazi u Hercegovinu da obiđe moje projekte – iako nema vremena. Pokloni mi – isto tako skupocjen sat. Tako smo jedan drugom ostavili uspomenu.“
Na kraju je zaključio:
„Žao mi je što ne mogu da govorim o njemu punim imenom, iako mnogi naslućuju o kome se radi. Nema puno takvih ljudi. Mene ne zanima ništa – neka se mojoj djeci dogodi ono što ja njemu želim. A ono što sam stvorio sa kćerima, između ostalog i zahvaljujući njemu – da mu sutra zatreba – sve bih mu prepisao. Toliko mislim o njemu.“
