Termin sedisvakancija dolazi od latinskog ‘sede vacante’ (prazna stolica) i odnosi se na razdoblje u kojem je neka biskupska katedra upražnjena, odnosno u ovom slučaju papinska katedra u bazilici svetog Ivana Lateranskog, katedralnoj crkvi rimskog biskupa i ‘majci svih crkava’.
U vrijeme sedisvakancije papinske se ovlasti ne prenose nikome. Crkvom upravlja Kardinalski zbor, ali s vrlo ograničenim ovlastima koje su propisane apostolskom konstitucijom ‘Universi Dominici Gregis’ pape Ivana Pavla II. iz 1996. godine.
Nastupanjem sedisvakancije svim dužnosnicima vatikanske kurije osim trojice automatski prestaje mandat. Na dužnosti ostaju kardinal kamerlengo (komornik) koji upravlja vatikanskom državom i imovinom u papinoj odsutnosti i zapravo je najvažniji vatikanski dostojanstvenik u tom prijelaznom razdoblju (tu dužnost sada obnaša irski kardinal Kevin Farrell), zatim rimski vikar koji u Papino ime vodi rimsku biskupiju (talijanski kardinal Baldassare Reina) i Veliki penitencijar koji je zadužen za pitanja oprosta grijeha (talijanski kardinal Angelo De Donatis).
U vrijeme sedisvakancije mijenja se i grb Svete Stolice, odnosno iz njega se uklanja papinska tijara iznad prekriženih ključeva.
Konstitucijom ‘Universi Dominici Gregis’ propisano je da konklave na kojima će biti izabran novi Papa i čime završava ‘interregnum’ smiju početi najranije 15 i najkasnije 20 dana od smrti ili odreknuća pape.
Gotovo 600 godina ta tri tjedna sedisvakancije bila su rezervirana za žalovanje i oproštaj od preminulog pape te za njegov pogreb. Iznimka je bilo jedino iznenadno odreknuće Benedikta XVI.
U 20. i 21. stoljeću bilo je devet vatikanskih sedisvakancija i prosjeku su trajale 17 dana.
Tijekom razdoblja upražnjene katedre rimskog biskupa, dekan Kardinalskog zbora (talijanski kardinal Giovanni Battista Re) predsjeda svakodnevnim sastancima, ili općim kongregacijama kardinala koji upravljaju Crkvom u prijelaznom razdoblju.
Svakodnevne kardinalske kongregacije u praksi često služe ustanovljenju smjernica i dogovorima o mogućim kandidatima za budućeg Papu. Kardinali će o tome često raspravljati i neslužbeno, okupljajući se po jezičnim ili geografskim skupinama. Naravno, budno će paziti da to javnost ne vidi i ne sazna.
Kardinalski zbor nema nijednu od papinskih ovlasti i njegove su jedine dvije dužnosti obavljati svakodnevne poslove i rješavati pitanja koja ne mogu čekati, što se uglavnom odnosi na pripremu konklava. Njihov je posao strogo administrativan. Na općim kongregacijama, na kojima moraju biti svi kardinali izbornici kardinali donose odluke većinom glasova. To je razdoblje u kojem se Katolička crkva najviše približava demokraciji.
Sedisvakancija završava kada novoizabrani poglavar Katoličke crkve u konklavama potvrdi da pristaje na dužnost. Tada uprava Crkvom i Vatikanom automatski prelazi u njegove ruke.
