Bivša supruga nekadašnjeg rukometnog reprezentativca Denisa Buntića prvi put govori o godinama tijekom kojih je trpjela zlostavljanje i strahovala za život te objašnjava zašto joj je trebalo tako dugo da napokon prekine tu noćnu moru, piše Gloria.hr.
Taj dan kad je odlučila supruga prijaviti policiji za nasilje, gledala je smrti u oči. Uspjela je pobjeći jer su rolete na staklenoj stijeni koje vode na dvorište, srećom, bile napola spuštene. Pobjegla je da spasi živu glavu od sustavnog nasilja koje je u početku veze bilo verbalno, no ubrzo je postalo i fizičko. Plave modrice skrivala je šminkom, kada bi uspjela. Kada nije, danima ne bi izlazila iz kuće. U počecima je vjerovala njegovim obećanjima da će se odreći alkohola i zlostavljanja, a kasnije ju je strah sprečavao da ode. I tada, kada je tog 22. rujna 2023. pobjegla iz kuće u Ljubuškom i supruga, bivšeg hrvatskog rukometnog reprezentativca Denisa Buntića (42), prijavila policiji, Klara Buntić (26) bila je ustrašena. No, bila je sigurna da će, ako tada ne ode, postati još jedna u nizu žrtava femicida, oduzet će joj život muškarac u kojeg se zaljubila 2019., a dvije godine kasnije za njega se i udala. Modrice je nisu zaobišle ni tijekom trudnoće, a zbog stresa uzrokovanim nasiljem, sina je rodila mjesec i pol dana prerano, u prosincu 2022. Dječak je, na žalost, bio svjedok majčinim jaucima na audiosnimci zabilježenoj dok ju je suprug udarao i prijetio da će je ubiti, što je predala policiji kao dokaz zlostavljanja.
Njegovi udarci bili su brzi i snažni tako da mi je pukao bubnjić, a onda me pokušao udariti staklenom bocom, na što je reagirao djetetov kum i spriječio ga. Tu noć sam završila na hitnoj i izjavila da sam pala niz stepenice. Nažalost, svjedoci tog kobnog događaja negiraju istinu
Kada je pak mjesec i pol ranije doživjela nasilje uoči djetetova krštenja, udarcima u glavu probio joj je bubnjić. Policija mu je pronašla arsenal ilegalnog oružja, no ipak je pušten za manje od 48 sati, nije mu izrečen pritvor, već mjera zabrane prilaska supruzi na sto metara, obveza svakodnevnog javljanja policiji, zaštitna mjera psihosocijalnog tretmana i liječenje od ovisnosti. Iako je tužiteljstvo odmah predložilo pritvor, sud – na kojem je zaposlena i Buntićeva majka Vinka – odbio je prijedlog. Sucima je trebalo više od godine dana da protiv Denisa Buntića podignu i potvrde optužnicu kojom se tereti za nasilje u obitelji u alkoholiziranom stanju i nedopušteno držanje oružja te da zakažu prvo ročište. Denis Buntić tijekom sportske karijere osvojio je dva svjetska srebra i brončanu olimpijsku medalju koje će moći sa sobom ponijeti iza zatvorskih rešetaka jer bi ondje, ako mu se dokaže krivnja, mogao provesti do tri godine. Zlatnu medalju mogla bi dobiti i Klara Buntić koja se hrabro izdignula u maloj sredini punoj stigme, no njoj to ne treba. Želi samo mir i sigurnost nakon višegodišnjeg pakla koji je živjela, a o kojem prvi put govori za magazin Gloria.
Kako to da ste odlučili ispričati svoju priču?
– Osjetila sam da je važno kako bih možda pomogla nekome tko prolazi kroz slično iskustvo jer nasilje nitko nije birao. Trebalo mi je puno vremena i hrabrosti, ali uz podršku obitelji i pogled unatrag, shvaćam da šutnja hrani nasilje. Ako moja priča može ohrabriti barem jednu osobu da potraži pomoć, osjećam se dužnom iznijeti je, jer u situacijama nasilja nitko ne zaslužuje biti sam, a pomoć je neupitno potrebna. Posebno kad vidim poraznu statistiku koliko je žrtava femicida, osjećam još veću moralnu odgovornost za istupom.
Prošlo je nešto više od godine dana otkako ste bivšeg supruga prijavili za nasilje, što se promijenilo otada?
– Mnogo toga se promijenilo, ali još je dug put ispred mene. Sve više se emotivno oporavljam zahvaljujući djetetu, obitelji, vjeri, volji i vremenu. Jača sam i više ne živim u svakodnevnom strahu, ali sustav se sporo mijenja i borba za pravdu još traje. Spora je, ali dostižna. To ne bi bila samo moja pobjeda već i svih žena u sličnim situacijama.
Što se dogodilo tog 22. rujna 2023. i što je presudilo da tada Denisa prijavite policiji?
– Taj dan sam doživjela najveći oblik nasilja i vidjela smrt pred očima. Još ponekad ne vjerujem da sam se spasila, zahvalna sam Bogu što mi je dao priliku za novi život. To nije bilo prvi put da se bojim za život, ali sigurno je to bio dan kad sam se najviše bojala. Dok sam trpjela najstrašnije oblike nasilja, moj tada devetomjesečni sin bio je u svom krevetiću. Nakon brojnih pruženih prilika, nakon niza njegovih manipulativnih obećanja da će prestati s pretjeranim konzumiranjem alkohola, pod kojim bih trpjela najveće psihičko i fizičko zlostavljanje, odlučila sam ga prijaviti zbog djeteta i sebe, jer zaslužujemo život u miru. Nagovaranja da, ponajprije zbog sina, prizna sebi da ima problem s alkoholom i agresivnošću te krene na liječenje, nisu urodili plodom. Upravo suprotno, njegov problem je tog kobnog dana eskalirao, a to je bilo nešto više od mjesec dana od nasilja koje se dogodilo uoči krštenja našeg djeteta.
Što se dogodilo uoči krštenja?
– Danima je s prijateljima i susjedima pio ispred obiteljske kuće i noć prije krštenja je došlo do eskalacije. Pred svima me počeo udarati dok mu je dijete bilo u rukama, i to samo zbog toga što sam htjela odnijeti sina na spavanje. Njegovi udarci su bili brzi i snažni tako da mi je pukao bubnjić, a onda me pokušao udariti staklenom bocom, ali je djetetov kum reagirao i spriječio ga. Tu noć sam završila na hitnoj i na obradi. Nažalost, svjedoci tog kobnog događaja negiraju istinu. Tada sam izjavila da sam pala niz stepenice. Doktori nisu povjerovali u to.
Jeste li tada pomišljali na razvod?
– Da, tog dana sam shvatila da takav život nema smisla, da se on ne može promijeniti i da mu je potrebna stručna pomoć. Pola sata prije krštenja sjeo je sa mnom i zakleo se da nikad više neće dignuti ruku na mene, kao ni okusiti kap alkohola, i zamolio me da provedemo taj dan zbog djeteta dostojanstveno. Kao i svaka majka, skupila sam svu
snagu svijeta i svoje dijete pored sve svoje utučenosti odvela na krštenje. Nekoliko dana nakon toga izjavio je da je sam trebao otići u policiju i prijaviti se, danima nije izlazio iz kuće, bio je u depresiji zbog svojih postupaka.
Kako kod zlostavljača i manipulatora izgledaju isprike i obećanja nakon nasilja?
– Uvijek su to bile riječi pune kajanja i obećanja o promjeni, kojima sam iznova vjerovala, ali sam kasnije shvatila da su to manipulacije bez stvarne namjere za promjenom. Nakon epizode zlostavljanja uglavnom slijedi faza “medenog mjeseca”, tijekom koje se zlostavljač vrlo često ispričava, uvjerava žrtvu da mu je žao, obećava da se takvo ponašanje više neće ponoviti. Vrlo često i povjeruje zlostavljaču kako će se promijeniti te na taj način sebi stvara iluziju sigurnosti.
Jeste li prije toga pokušavali pobjeći, jeste li se bojali otići?
– Bojala sam se otići, bojala sam se što će biti sa mnom, sinom, hoćemo li biti sigurni, hoću li dobiti podršku. Osjećaj srama bio je snažan. Tisuću puta sam htjela otići, razmišljala i svaki put bih ostajala pod lažnim obećanjima da će se promijeniti i da mi više neće učiniti ništa nažao – u nadi da će zaista i biti tako.
Cijeli intervju pročitajte OVDJE.
