Bosna i Hercegovina suočava se s dramatičnim porastom broja građana kojima je potrebna pomoć, posebno u obliku osnovnih životnih potrepština poput hrane, higijenskih proizvoda, ogrjeva i lijekova.

Javne kuhinje diljem zemlje suočavaju se s pritiskom, dok se molbe za obroke i osnovne potrepštine svakodnevno povećavaju. Istovremeno, dok siromaštvo uzima maha, političari koriste priliku da, kao i obično, obećaju mnogo kako bi se domogli vlasti. Međutim, mnoge žalbe građana završavaju tek na društvenim mrežama, bez konkretnih promjena. „Imam samo 16 godina i svaki dan smo bez obroka. Jedino uspijem jesti kad nam netko iz susjedstva donese,“ svjedoči mlada djevojka čija je poruka upućena Dječjoj javnoj kuhinji u Lukavcu, jednoj od mnogih koje svakodnevno primaju sve veći broj zahtjeva za pomoć.

Biljana Blagojević, koja dolazi po obrok za svog brata, izjavljuje: „Prima minimalnu mirovinu. Može li se od minimalne mirovine živjeti? Ne može normalno. Itekako mu dobro dođe, barem jedan obrok.“

Volonteri u ovim kuhinjama daju sve od sebe kako bi pomogli onima u potrebi, no resursi su sve tanji. „Kako dolaze hladnija vremena, tako dolazi i veći broj korisnika. Osim hrane, traže i odjeću i druge potrepštine. Trudimo se udovoljiti svakom zahtjevu, ali postaje sve teže,“ kaže Haris Likić, volonter u Dječjoj javnoj kuhinji Lukavac.

Uz pomoć humanitaraca i lokalnih gospodarstvenika, javne kuhinje poput one u Lukavcu nastoje prehraniti više od 400 ljudi, no broj novih korisnika stalno raste. S druge strane, organizacija Merhamet Bosne i Hercegovine upravlja s 46 javnih kuhinja u kojima se hrani oko 8.000 osoba. Kenan Vrbanjac, predsjednik Merhameta, napominje: „Gotovo svaki umirovljenik s minimalnom mirovinom postaje socijalni slučaj. Posebno su pogođeni oni koji žive u gradovima, gdje moraju plaćati visoke račune, pogotovo nakon poskupljenja struje i hrane.“

Situacija je jednako teška i u Crvenom križu. „Često nismo u mogućnosti pozitivno odgovoriti na svaki zahtjev,“ izjavila je Merima Sarajlić, tajnica Crvenog križa Tuzlanskog kantona, naglašavajući konstantno povećanje broja onih koji traže pomoć.

Dok se borba za osnovne životne potrebe svakodnevno odvija na terenu, politička scena ostaje nepromijenjena. Predizborne kampanje obećavaju mnogo, no kao i ranije, obećanja ostaju neispunjena, dok se stvarne potrebe građana sve više prebacuju na leđa humanitarnih organizacija.

Psihologinja i aktivistica za ljudska prava, Mira Vilušić, primjećuje da su desetljeća neispunjenih obećanja dovela do sve većeg nepovjerenja i apatije među građanima. „U državi u kojoj narod mora braniti njenu prirodu, njen zrak, njeno sve, a oni koji su debelo plaćeni ne čine to, to je država koja treba veliko pospremanje,“ zaključuje Vilušić.

Dok građani sve više ovise o pomoći iz pučkih kuhinja, osnovne zdravstvene i druge usluge postaju sve nedostižnije. Siromaštvo se produbljuje, a političari ostaju nedodirljivi, uživajući u luksuzu dok narod trpi.

Bosna i Hercegovina suočava se s dramatičnim porastom broja građana kojima je potrebna pomoć, posebno u obliku osnovnih životnih potrepština poput hrane, higijenskih proizvoda, ogrjeva i lijekova.

Javne kuhinje diljem zemlje suočavaju se s pritiskom, dok se molbe za obroke i osnovne potrepštine svakodnevno povećavaju. Istovremeno, dok siromaštvo uzima maha, političari koriste priliku da, kao i obično, obećaju mnogo kako bi se domogli vlasti. Međutim, mnoge žalbe građana završavaju tek na društvenim mrežama, bez konkretnih promjena. „Imam samo 16 godina i svaki dan smo bez obroka. Jedino uspijem jesti kad nam netko iz susjedstva donese,“ svjedoči mlada djevojka čija je poruka upućena Dječjoj javnoj kuhinji u Lukavcu, jednoj od mnogih koje svakodnevno primaju sve veći broj zahtjeva za pomoć.

Biljana Blagojević, koja dolazi po obrok za svog brata, izjavljuje: „Prima minimalnu mirovinu. Može li se od minimalne mirovine živjeti? Ne može normalno. Itekako mu dobro dođe, barem jedan obrok.“

Volonteri u ovim kuhinjama daju sve od sebe kako bi pomogli onima u potrebi, no resursi su sve tanji. „Kako dolaze hladnija vremena, tako dolazi i veći broj korisnika. Osim hrane, traže i odjeću i druge potrepštine. Trudimo se udovoljiti svakom zahtjevu, ali postaje sve teže,“ kaže Haris Likić, volonter u Dječjoj javnoj kuhinji Lukavac.

Uz pomoć humanitaraca i lokalnih gospodarstvenika, javne kuhinje poput one u Lukavcu nastoje prehraniti više od 400 ljudi, no broj novih korisnika stalno raste. S druge strane, organizacija Merhamet Bosne i Hercegovine upravlja s 46 javnih kuhinja u kojima se hrani oko 8.000 osoba. Kenan Vrbanjac, predsjednik Merhameta, napominje: „Gotovo svaki umirovljenik s minimalnom mirovinom postaje socijalni slučaj. Posebno su pogođeni oni koji žive u gradovima, gdje moraju plaćati visoke račune, pogotovo nakon poskupljenja struje i hrane.“

Situacija je jednako teška i u Crvenom križu. „Često nismo u mogućnosti pozitivno odgovoriti na svaki zahtjev,“ izjavila je Merima Sarajlić, tajnica Crvenog križa Tuzlanskog kantona, naglašavajući konstantno povećanje broja onih koji traže pomoć.

Dok se borba za osnovne životne potrebe svakodnevno odvija na terenu, politička scena ostaje nepromijenjena. Predizborne kampanje obećavaju mnogo, no kao i ranije, obećanja ostaju neispunjena, dok se stvarne potrebe građana sve više prebacuju na leđa humanitarnih organizacija.

Psihologinja i aktivistica za ljudska prava, Mira Vilušić, primjećuje da su desetljeća neispunjenih obećanja dovela do sve većeg nepovjerenja i apatije među građanima. „U državi u kojoj narod mora braniti njenu prirodu, njen zrak, njeno sve, a oni koji su debelo plaćeni ne čine to, to je država koja treba veliko pospremanje,“ zaključuje Vilušić.

Dok građani sve više ovise o pomoći iz pučkih kuhinja, osnovne zdravstvene i druge usluge postaju sve nedostižnije. Siromaštvo se produbljuje, a političari ostaju nedodirljivi, uživajući u luksuzu dok narod trpi.