Žiri u sastavu prof. dr. Duško Pevulja, predsjednik, prof. dr. Dragan Stanić, član, i prof. dr. Vladan Bartula, član, jednoglasno je donio odluku da Šantićeva nagrada pripadne pjesniku Zdravku Miovčiću.

Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“ – Gradski odbor Mostar i Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo „Gusle“ Mostar, Književnu nagradu „Aleksa Šantić“ dodjeljuju svake tri godine za najbolju knjigu poezije izdanu na srpskom jeziku i jezicima južnih Slavena ili za životno djelo.

Nagrada će ovogodišnjem dobitniku biti uručena na Šantićevim večerima poezije u Mostaru, koje će se održati od 9. do 15. rujna 2024. godine.

Žiri je u svom obrazloženju naveo da je Zdravko Miovčić jedan od najistaknutijih suvremenih srpskih pjesnika.

„Njegov dosadašnji opus od deset pjesničkih knjiga taj visoki status potvrđuje unutarnjim sadržajima i rasponima, jezičnom umješnošću, poetskom sviješću, pjesničkim dometima i zapaženim recepcijskim odjecima. Izraziti lirik, ovaj tankoćutni pjesnik najizravniji je srodnik Alekse Šantića i plodotvorni nastavljač stražilovske tradicije srpske poezije, kojoj Šantićev opsežni pjesnički opus daje snažan pečat i osebujnu snagu. Iz zbirke u zbirku Miovčić pažljivo stvara vlastitu umjetničku sliku svijeta i na suptilan način otkriva nježna područja svoje duhovnosti i osjećajnosti. Ništa kod ovog pjesnika nije usiljeno, zbog čega se njegova poezija prihvaća kao prirodno preslojavanje iskustava, dojmova, snatrenja, dubokih emocija destiliranih lirskom refleksivnošću. Raznolika iskustva svijeta i životnih ciklusa lijepo se dozivaju kod Zdravka Miovčića i usklađuju u jednodušan pjesnički stav: čovjekovo je živjeti u neprestanom skladu s Tvorcem, prirodom, drugim ljudima te ponorima i uzvisinama vlastitog bića. Prepoznajući Gospodinove znakove u svakodnevici, u naznakama, sitnicama i detaljima, njegov odnos prema svijetu otkriva dublju smislenost koja počiva na kršćanskom samorazumijevanju. Zato bi se molitveni ton mogao izdvojiti kao najdominantniji u njegovoj poeziji, onaj koji Miovčićevu „raspetost metafizikom“ blago usklađuje u jedinstveni osjećaj života. Pravoslavna duhovnost na lijep način prožima Miovčićevu poeziju u kojoj se blagi duh bogopoštovanja i bogotraženja ostvaruje u punini povjerenja u Tvorca kao „tihog učitelja“ i spasitelja.

Pjesnik koji je osjetio radost stvaranja, Zdravko Miovčić je veliki majstor pjesničke forme, vrhunski sonetist te autor više uspjelih sonetnih vijenaca. U ovim zahtjevnim oblicima kod njega ni u tragovima nema usiljenosti i umjetnosti bilo koje vrste, ali zato napretka ima šantićevskog sklada emotivne misaonosti i poetske umješnosti“, navodi se u obrazloženju žirija.

Zdravko Miovčić rođen je 1958. godine u Ledićima, ispod Treskavice, u općini Trnovo. Osnovnu školu završio je u Vojkovićima, gimnaziju na Ilidži, a studij filozofije, komparativne književnosti i sociologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Magistar je menadžmenta, osnivač i direktor razvojne agencije Eda u Banjoj Luci i savjetnik za strateško upravljanje i rješavanje razvojnih problema u upravi, poduzećima i zajednicama. Do sada je objavio devet knjiga iz područja odlučivanja i upravljanja razvojem. Objavio je devet knjiga poezije: „Zašto ti nisam pisao“ (Besjeda, Banja Luka, 2011.), „Što zatreperi i nestane“ (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2013.), „Škrinja i šapat“ (Narodna knjižnica Pale, 2015.), „Što je duša skupila“ (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2017.), „U milosti trenutaka – suglasja“ (Srpska književna zadruga, Beograd, 2019.), „Ljubav vinopojca – pjesme o vinu i uz vino“ (Centar za srpske studije, Banja Luka, 2020.), „Dnevna doza nostalgije – kavanske pjesme iz doba karantene“ (Srpska književna zadruga, Beograd, 2021.), „Niti djedovih priča“ (SKPD Prosvjeta, Pale, 2021.), „Knjiga lišća“ (Centar za srpske studije, Banja Luka, Srpska književna zadruga, Beograd, 2023.). Dobitnik je nagrade Skender Kulenović 2018. godine za knjigu pjesama „Što je duša skupila“. Živi i radi uglavnom u Banjoj Luci. Oženjen, ima sina i dvije unuke.

Književna nagrada Aleksa Šantić ustanovljena je 1968. godine, a već godinama dodjeljuju je „Prosvjeta“ i „Gusle“. Nagrada je zaštićena u Institutu za intelektualno vlasništvo BiH, a Upravni odbor „Prosvjete“ je 2012. godine donio novu odluku, kao i Pravilnik o dodjeli ove prestižne pjesničke nagrade.

Do sada je petnaest pjesnika dobilo ovu nagradu i to: Skender Kulenović (1969.), Vesna Parun (1972.), Oskar Davičo (1975.), Enver Đerćeku (1978.), Aleksandar Vučo (1981.), Stevan Tontić (1984.), Bogumil Đuzel (1987.), Stevan Raičković (1992.), Rajko Petrov Nogo (2006.), Veselin Gatalo (2007.), Đorđo Sladoje (2009.), Dara Sekulić (2012.), Pero Zubac (2015.), Luko Paljetak (2018.), Ivan Negrišorac (2021.).

Žiri u sastavu prof. dr. Duško Pevulja, predsjednik, prof. dr. Dragan Stanić, član, i prof. dr. Vladan Bartula, član, jednoglasno je donio odluku da Šantićeva nagrada pripadne pjesniku Zdravku Miovčiću.

Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“ – Gradski odbor Mostar i Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo „Gusle“ Mostar, Književnu nagradu „Aleksa Šantić“ dodjeljuju svake tri godine za najbolju knjigu poezije izdanu na srpskom jeziku i jezicima južnih Slavena ili za životno djelo.

Nagrada će ovogodišnjem dobitniku biti uručena na Šantićevim večerima poezije u Mostaru, koje će se održati od 9. do 15. rujna 2024. godine.

Žiri je u svom obrazloženju naveo da je Zdravko Miovčić jedan od najistaknutijih suvremenih srpskih pjesnika.

„Njegov dosadašnji opus od deset pjesničkih knjiga taj visoki status potvrđuje unutarnjim sadržajima i rasponima, jezičnom umješnošću, poetskom sviješću, pjesničkim dometima i zapaženim recepcijskim odjecima. Izraziti lirik, ovaj tankoćutni pjesnik najizravniji je srodnik Alekse Šantića i plodotvorni nastavljač stražilovske tradicije srpske poezije, kojoj Šantićev opsežni pjesnički opus daje snažan pečat i osebujnu snagu. Iz zbirke u zbirku Miovčić pažljivo stvara vlastitu umjetničku sliku svijeta i na suptilan način otkriva nježna područja svoje duhovnosti i osjećajnosti. Ništa kod ovog pjesnika nije usiljeno, zbog čega se njegova poezija prihvaća kao prirodno preslojavanje iskustava, dojmova, snatrenja, dubokih emocija destiliranih lirskom refleksivnošću. Raznolika iskustva svijeta i životnih ciklusa lijepo se dozivaju kod Zdravka Miovčića i usklađuju u jednodušan pjesnički stav: čovjekovo je živjeti u neprestanom skladu s Tvorcem, prirodom, drugim ljudima te ponorima i uzvisinama vlastitog bića. Prepoznajući Gospodinove znakove u svakodnevici, u naznakama, sitnicama i detaljima, njegov odnos prema svijetu otkriva dublju smislenost koja počiva na kršćanskom samorazumijevanju. Zato bi se molitveni ton mogao izdvojiti kao najdominantniji u njegovoj poeziji, onaj koji Miovčićevu „raspetost metafizikom“ blago usklađuje u jedinstveni osjećaj života. Pravoslavna duhovnost na lijep način prožima Miovčićevu poeziju u kojoj se blagi duh bogopoštovanja i bogotraženja ostvaruje u punini povjerenja u Tvorca kao „tihog učitelja“ i spasitelja.

Pjesnik koji je osjetio radost stvaranja, Zdravko Miovčić je veliki majstor pjesničke forme, vrhunski sonetist te autor više uspjelih sonetnih vijenaca. U ovim zahtjevnim oblicima kod njega ni u tragovima nema usiljenosti i umjetnosti bilo koje vrste, ali zato napretka ima šantićevskog sklada emotivne misaonosti i poetske umješnosti“, navodi se u obrazloženju žirija.

Zdravko Miovčić rođen je 1958. godine u Ledićima, ispod Treskavice, u općini Trnovo. Osnovnu školu završio je u Vojkovićima, gimnaziju na Ilidži, a studij filozofije, komparativne književnosti i sociologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Magistar je menadžmenta, osnivač i direktor razvojne agencije Eda u Banjoj Luci i savjetnik za strateško upravljanje i rješavanje razvojnih problema u upravi, poduzećima i zajednicama. Do sada je objavio devet knjiga iz područja odlučivanja i upravljanja razvojem. Objavio je devet knjiga poezije: „Zašto ti nisam pisao“ (Besjeda, Banja Luka, 2011.), „Što zatreperi i nestane“ (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2013.), „Škrinja i šapat“ (Narodna knjižnica Pale, 2015.), „Što je duša skupila“ (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2017.), „U milosti trenutaka – suglasja“ (Srpska književna zadruga, Beograd, 2019.), „Ljubav vinopojca – pjesme o vinu i uz vino“ (Centar za srpske studije, Banja Luka, 2020.), „Dnevna doza nostalgije – kavanske pjesme iz doba karantene“ (Srpska književna zadruga, Beograd, 2021.), „Niti djedovih priča“ (SKPD Prosvjeta, Pale, 2021.), „Knjiga lišća“ (Centar za srpske studije, Banja Luka, Srpska književna zadruga, Beograd, 2023.). Dobitnik je nagrade Skender Kulenović 2018. godine za knjigu pjesama „Što je duša skupila“. Živi i radi uglavnom u Banjoj Luci. Oženjen, ima sina i dvije unuke.

Književna nagrada Aleksa Šantić ustanovljena je 1968. godine, a već godinama dodjeljuju je „Prosvjeta“ i „Gusle“. Nagrada je zaštićena u Institutu za intelektualno vlasništvo BiH, a Upravni odbor „Prosvjete“ je 2012. godine donio novu odluku, kao i Pravilnik o dodjeli ove prestižne pjesničke nagrade.

Do sada je petnaest pjesnika dobilo ovu nagradu i to: Skender Kulenović (1969.), Vesna Parun (1972.), Oskar Davičo (1975.), Enver Đerćeku (1978.), Aleksandar Vučo (1981.), Stevan Tontić (1984.), Bogumil Đuzel (1987.), Stevan Raičković (1992.), Rajko Petrov Nogo (2006.), Veselin Gatalo (2007.), Đorđo Sladoje (2009.), Dara Sekulić (2012.), Pero Zubac (2015.), Luko Paljetak (2018.), Ivan Negrišorac (2021.).