Blagdan je Svih svetih, dan kojim Katolička Crkva slavi sve kanonizirane svece, ali i svece koji nisu kanonizirani a ostvarili su ideal kršćanskoga života.
Blagdan Svih svetih je i državni blagdan u Republici Hrvatskoj na koji građani tradicionalno obilaze groblja u spomen na svoje najmilije.
No, u crkvi se Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan obilježava dan kasnije, 2. studenoga.
Crkvena liturgija ističe kako u središtu svetkovine Svih svetih nije smrt nego život. Bog poziva sve ljude svih naroda i svih vremena u vječno zajedništvo svoje ljubavi. Krist je otkupitelj svih ljudi, i Bog ih sve poziva da budu sveti.
U židovstvu je bilo poznato štovanje grobova svetih, a tada su bila važna dva groba – grob proroka Izaije pokraj ribnjaka Siloe i Zaharijin grob u dolini Cedrona.
S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom nebeskoga rođenja, što su osobito primjenjivali na nadnevke smrti svojih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II. stoljeću.
Kršćani su najprije posebno slavili mučenike, a s vremenom su kao iznimna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice i biskupi. O pojmu svetaca i kanonizaciji, kako se danas podrazumijeva, može se govoriti tek od X. stoljeća. Prva službena kanonizacija bila je za vrijeme pape Ivana XV. godine 993., kada je kanoniziran sv. Ulrik.
Prema Drugom vatikanskom saboru, štovanje svetih proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve – pripadnici jedne i druge, iako na različit stupanj i način, sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, te pjevaju istu pjesmu slave svome Bogu.
U novije doba uobičajilo se obvezatno uređivanje i kićenje grobova cvijećem, paljenje svijeća te škropljenje posvećenom vodom.
