Ubojstvo Alija Hameneija i prijenos vlasti na njegova sina bili su prijelomni trenutak u političkoj arhitekturi Irana. Formalno, novi vrhovni vođa Modžtaba Hamenei na vrhu je hijerarhije. Ali u stvarnosti, ključne poluge moći koncentrirane su u rukama Revolucionarne garde Irana, čime se stvorio neki novi oblik hibridnog modela vodstva u kojem civilno-klerikalni autoritet ustupa prostor vojnoj strukturi.
Takav raspored snaga formirao se iz više razloga. Osim što je Modžtaba Hamenei, nakon napada na kompleks vrhovnog vođe u Teheranu, teško ozlijeđen i izoliran na tajnoj lokaciji, što mu otežava donošenje odluka, bitnu ulogu u stvaranju novog vodstva imale su i njegove dugogodišnje veze s vojnim vrhom.
Te veze sežu još u Iransko-irački rat, gdje je Modžtaba kao tinejdžer služio u jedinicama Garde i izgradio mrežu odnosa koja danas čini jezgru stvarne moći.
Iransko-američka novinarka New York Timesa Farnaz Fassihi razgovarala je s više od dvadeset sugovornika iz iranskih političkih i sigurnosnih krugova, i saznala kako je operativno upravljanje državom koncentrirano u vrlo uskom krugu ljudi, kojeg čine četiri generala, jedan klerik i predsjednik iranskog parlamenta. Riječ je o akterima o kojima se javno zna malo, ali koji navodno drže sve konce u svojim rukama.
Iranski politički sustav oduvijek je funkcionirao kroz paralelne centre moći i nikad zapravo nije bio jedinstven. Vrhovno vijeće za nacionalnu sigurnost Irana, primjerice, donosi ključne sigurnosne odluke u skladu sa smjernicama vrhovnog vođe, a za istim stolom sjede i vojni zapovjednici Garde i državni dužnosnici poput predsjednika Masuda Pezeškiana te ministra vanjskih poslova Abasa Aragčija. Neslaganja i podjele među njima oduvijek su postojale, no ono što se nedavno promijenilo je ravnoteža moći – generali su ti koji sada dominiraju, bez vidljivih znakova razdora među njima.
Među ključnim figurama ističu se šef Garde Ahmad Vahidi, zatim Mohamad Bager Zolgadr, koji vodi Vijeće za nacionalnu sigurnost, te Yahya Rahim Safavi, dugogodišnji vojni savjetnik vrhovnih vođa. Oni čine konsolidirani vojni vrh koji oblikuje strateške odluke. “Modžtaba nije vrhovni; možda je vođa po imenu, ali nije vrhovni kao što je bio njegov otac. Modžtaba je podređen Revolucionarnoj gardi jer im duguje svoju poziciju i opstanak sustava”, ocjenjuje analitičar Ali Vaez iz Međunarodne krizne grupe.
Zašto analitičari smatraju da legitimitet Modžtabe Hameneija počiva na potpori Garde? Odgovor na to pitanje treba potražiti nekoliko desetljeća unazad, kad se Modžtaba dobrovoljno pridružio Iransko-iračkom ratu. Raspoređen je tada u bataljun Habib, gdje je stvorio bliske veze s kolegama, koje će kasnije doći na utjecajne vojne i obavještajne položaje. Tu se izdvajaju ljudi poput klerika Hoseina Taeba i generala Mošena Rezaeija, zapovjednika Garde tijekom 1980-ih i koji je odnedavno izašao iz mirovine kako bi postao glavni vojni savjetnik Hameneiju. Dugogodišnji prijatelj Modžtabe je i predsjednik parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf.
Ova skupina, koja se nekoć sastajala jednom tjedno na dugim radnim ručkovima u ajatolahovu kompleksu, nazivana je “trokut moći”. Ti osobni odnosi danas oblikuju dinamiku između Hameneija i vojnih zapovjednika. Kako piše Fassihi, riječ je o odnosu u kojem se generali doživljavaju kao ravnopravni, a ne podređeni vrhovnom vođi.
Koliko je njihov utjecaj presudan, ilustrira i jedan nedavni primjer: u trenutku kada su se iranski i američki pregovarački timovi pripremali za put u Islamabad na drugi krug razgovora, generali su intervenirali i zaustavili proces. Dok su Pezeškian i Arakči upozoravali na ekonomsku cijenu nastavka rata, procijenjenu na oko 300 milijardi dolara, te potrebu za ukidanjem sankcija radi obnove gospodarstva, generali su tvrdili da američka strategija pritiska, uključujući pomorsku blokadu, kompromitira smisao pregovora. Neslaganja su se pojavila i oko toga koliko daleko ići u zatvaranju Hormuškog tjesnaca. Generali su pobijedili i pregovori su propali.
Trump je nakon toga produžio primirje, ali nastavio blokadu dok, kako je rekao “podijeljeno iransko vodstvo” ne iznese vlastiti mirovni prijedlog. Nije jasno kako bi se situacija mogla dalje odvijati; hoće li Garda popustiti i dozvoliti ustupke, pogotovo po pitanju nuklearnog programa ili će tvrdolinijaška frakcija nastaviti tvrditi da nastavkom borbe Iran može u konačnici poraziti SAD i Izrael.
Čini se, međutim, kako su predsjednik Pezeškian i njegova vlada marginalizirani i ostavljeni baviti se svakodnevnim pitanjima poput opskrbe hranom i gorivom, dok su ključne odluke o sigurnosti, ratu i diplomaciji preuzeli vojni krugovi. Garda je čak preuzela glavnu riječ u diplomaciji pa umjesto ministra vanjskih poslova Aragčija na pregovore s Amerikancima sada odlazi Ghalibaf. Izostanak unutarnjih podjela među generalima znači da nema očitog kanala za umjereniji zaokret. Za Washington to znači da će s druge strane teško pronaći sugovornike spremne na kompromis.
