Potpisan je dokument kojim se operacionalizira i konkretizira sporazum o strateškoj suradnji Srbije i Mađarske u području obrane, postignut 2023. godine, izjavio je nakon potpisivanja predsjednik Aleksandar Vučić. On je istaknuo da je ključni element tih odnosa vojna suradnja, koja se ogleda kroz realizaciju bilateralnih i multinacionalnih vježbi, vojno-vojnu i vojno-tehničku suradnju u području nabave sustava i sredstava naoružanja, piše Deutsche Welle.
Predsjednik Srbije vjeruje da je to korak bliže vojnom savezu dviju zemalja, ali da se o tome trebaju izjasniti i mađarska strana, kao i mađarski i srpski parlament. Vjerojatno se o tome pita i NATO, budući da je Mađarska njegova članica.
Odgovor Hrvatskoj, Albaniji i Kosovu
Sporazum, dakle, nije neki preveliki novitet, ali dolazi nakon deklaracije o vojnoj suradnji Hrvatske, Albanije i Kosova, koja je u Beogradu ocijenjena kao provokativna. Potpisivanje dokumenta s Mađarskom stoga se vidi i kao odgovor Beograda na tu inicijativu, koja se može promatrati i kao nastavak Vučićeva nadmetanja s Hrvatskom.
Praktična vrijednost tog sporazuma nije previše značajna za dobrobit građana Srbije ili njihovu sigurnost. Kako za DW ističe direktor Instituta za europske poslove Naim Leo Beširi, „kada se analiziraju svi strateški ugovori koje Srbija potpisuje, ona takve ugovore nema jedino s Burkinom Faso“.
“Taj sporazum je usmjeren isključivo na ekonomske dobitke za tvrtke koje su bliske dvojici autoritarnih lidera, Viktoru Orbanu i Aleksandru Vučiću. Tako da ovaj sporazum može imati taj PR efekt, kao nekakva protuteža dogovoru koji je postigla Hrvatska, ali suštinski on nema velikog značaja”, kaže Beširi.
Učvršćivanje autoritarnog prijateljstva
Potpisivanje vojnog sporazuma s Mađarskom svakako jest nekakav odgovor na trojni sporazum Hrvatske, Albanije i Kosova, smatra Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam. On ujedno podsjeća i na inicijative koje stižu iz Crne Gore.
“Vidimo da Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije, traži da Crna Gora potpiše vojno-tehnički sporazum sa Srbijom, Mađarskom i Slovačkom. Dodatni motiv tog sporazuma jest da se još više učvrsti to autoritarno prijateljstvo dvaju lidera, Orbana i Vučića, i savezništvo s Mađarskom, koja je sigurno jedan od glavnih zagovornika Srbije u Europskoj uniji. Ono što je ovdje zabrinjavajuće jest što, umjesto diplomatskih inicijativa, imamo zveckanje oružjem u regiji”, smatra Popov.
Oštra retorika je besplatna
Opasnost od nove utrke u naoružanju u regiji svakako postoji, navodi Naim Leo Beširi. Jer, kako kaže, “uvijek možete računati na nacionalističke snage da krenu naprijed i zaoštravaju retoriku”.
“Jedino me tješi da nitko u regiji, uključujući i Srbiju, nema novca za tako nešto. Ali, to neće spriječiti populiste u Srbiji, Hrvatskoj, Albaniji, Bosni i Hercegovini ili Kosovu da se busaju u nacionalistička prsa. Ipak mi se čini da nitko u regiji više ne želi ratovati, tako da sumnjam da bi kupovina bilo kakvog naoružanja mogla dovesti do toga da ga netko upotrijebi”, ocjenjuje Beširi za DW.
Daleko od vojnog saveza
Popov ocjenjuje da je svakako neodgovorno sklapati takve sporazume u regiji, pogotovo ako se uzme u obzir da ih potpisuju zemlje koje su članice NATO-a i one koje to nisu.
“Mađarska, primjerice, ima svoje obveze u okviru NATO-a, ali je istodobno i zemlja koja se protivi odlukama koje se donose unutar EU u Bruxellesu. To pokazuje da se iskorištava opća zbrka koja vlada u globalnim odnosima. Za Vučića je to prilika da amortizira ono što mu se događa u zemlji i u tom smislu sada koristi priliku za neka opća prestrojavanja čiji je ishod neizvjestan”, navodi Popov.
Naim Leo Beširi skreće pozornost na to da “svi ti sporazumi ne mogu imati punu snagu vojnog saveza, jer bi u tom slučaju morale postojati neke sankcije i odredbe o tome što se događa ako neka strana bude napadnuta – a takvo što nije moguće ako ste članica NATO-a. Ovdje je više riječ o suradnji u razmjeni informacija, obrazovanju, mogućnostima različitih obuka, vježbi i slično.”
Nepotrebna psihoza
Ako govorimo o utjecaju takvih vojnih sporazuma na regionalnu stabilnost, Beširi kaže da ona “prije svega ovisi o ponašanju političara u regiji”.
“Od njihove retorike ovisi koliko će se osjećati netrpeljivost, i jedina mi je nada da u regiji nitko nema ni materijalne ni ljudske resurse za nešto više od zapaljive retorike”, smatra naš sugovornik.
Direktor Centra za regionalizam Aleksandar Popov ocjenjuje da “potpisivanje takvih sporazuma izaziva potpuno nepotrebnu psihozu. Ionako već imamo previše zapaljivog materijala na ovim prostorima, prije svega u Bosni i Hercegovini, ali i na Kosovu, a uz to i gomilu unutarnjih nestabilnosti u zemljama regije. Na ovaj se način samo dolijeva ulje na vatru”, zaključuje Popov za DW.
