Male stvari čine nas sretnijima. Zagrljaj, okus domaćih kolačića, tople čarape… Ako je među tim stvarima i miris kiše nakon pljuska, zahvalite kemiji.
Nije sve u vašoj glavi, piše Reader’s Digest. Taj ugodan, zemljani miris kiše, nazvan petrikor, uzrokovan je oslobađanjem specifičnih kemikalija kada kiša dospije na tlo. Kao da zemlja nagrađuje sve što su podnijeli zastrašujuće grmljavinske oluje i iznenadne poplave bez kišobrana.
Bakterije Streptomyces koje žive u tlu izlučuju molekulu geosmin, prenosi BBC. Kada kiša udari u tlo, kišne kapi zarobe mjehuriće zraka koji sadrže geosmin. Mjehurići se kreću kroz kišnu kap i izbijaju iz nje kao aerosoli, čak i manje čestice koje se raspršuju kroz zrak. Nakon što se geosmin odvoji od zemlje i odleti u zrak, možemo ga jasno namirisati jer su ljudski nosevi izrazito osjetljivi na njega. Prema Smithsonian Magazinu, neki ljudi ga mogu nanjušiti čak i kada je koncentracija jako niska.
Drugi čimbenik koji pridonosi petrikoru je kombinacija biljnih ulja. Australski istraživači Isabel Joy Bear i R. G. Thomas, koji su skovali izraz petrikor 1964. godine, otkrili su da neke biljke izlučuju ulja tijekom sušnih razdoblja. Kada konačno padne kiša, ulja koja su se nakupila ispuštaju se u zrak na isti način kao i geosmin.
A ako miris kiše postane posebno jak – i neobično čist – nakon grmljavinske oluje, možete zahvaliti ozonu. Munja može razdvojiti kisik i dušik, koji se mogu rekombinirati u dušikov oksid, jedan od spojeva potrebnih za stvaranje ozona. Ta je molekula poznata po svom oštrom mirisu poput klora.
Znanost iza petrikora nije toliko romantična, ali miris koji nastaje kao reakcija na izlučevine bakterija i munje, sasvim sigurno jest, piše N1.
