U staklenicima Vesne Bošnjak iz usorskog naselja Omanjska rastu deseci rijetkih sorti voća i povrća, među kojima je i Aj čarapita, peruanska paprika koja se smatra najskupljom na svijetu.
Kaže da je više kolekcionarka nego klasična poljoprivrednica, a njezino imanje krije pravo bogatstvo biljnih vrsta koje se rijetko mogu naći u Bosni i Hercegovini.
Dok obilazi svoje plastenike, Vesna pokazuje jednu od biljaka na koju je posebno ponosna.
“Trenutno skidam poklopce s najskuplje paprike na svijetu – Aj čarapite – divlje peruanske paprike s malim žutim plodovima. Ovdje se ova već ometnula”, kaže Vesna Bošnjak, poljoprivrednica iz Usore, javlja BHRT.
Ova južnoamerička sorta postiže izuzetno visoke cijene na svjetskom tržištu.
„Prema američkom tržištu, kilogram suhe Ai charapite košta oko 20.000 dolara. Isključivo se koristi u dekorativne svrhe, naravno da je konzumna, ali tako se koristi u tim elitnim restoranima. Nažalost, nemam tržište za nju po toj cijeni, zbog čega mi je jako žao, inače ne bih pravila malinu ili borovnicu“, dodaje Vesna Bošnjak.
Među kulturama koje uzgaja, posebno mjesto zauzimaju rajčice, sorte koje nisu uobičajene na domaćim poljima i u staklenicima.
Marokanska metvica, medvjeđa šapa, divovsko volovsko srce i babuškina tajna samo su neke od sorti koje uzgaja na svom imanju.
Sve što proizvede, Vesna pokušava preraditi.
Više ne može točno reći koliko vrsta biljaka ima na svojoj farmi.
„Ne znam, ne bih mogla sve nabrojati, paprike 70-80 sorti, rajčice više od 230 sigurno, više ih ne brojim, egzotične sorte, volim imati svašta, od začinskog bilja do povrća, do voća“, kaže Vesna Bošnjak.
Njezino gospodarstvo nalazi se u Omanjskoj blizu Usore, naselja iz kojeg se posljednjih godina odselio veliki broj mladih ljudi u potrazi za poslom u inozemstvu.
Upravo zbog nedostatka radne snage, kaže da nema u planu proširiti proizvodnju.
„Prije je sve ovo bilo pod malinom, četiri duluma su bila pod malinama, a budući da nema radne snage, onda koliko mogu. Dva plastenika, dulum maline, stotinu grmova borovnica, plus te sitnice na grmovima i to je to“, kaže ova poljoprivrednica.
Dio proizvoda koristi se za potrebe obitelji, dok se ostatak prodaje na kućnom pragu, na poljoprivrednim sajmovima i putem društvenih mreža.
Međutim, smatra da lokalni poljoprivrednici nemaju dovoljno institucionalne podrške.
„Seljaci nemaju nikakvu podršku, ni mi mali ni veliki, vrlo malo. Prvo, nismo obeštećeni, 2024./2025. uništena su dva plastenika. Pa, općina nije ni proglasila prirodnu katastrofu, a kamoli da vas netko pita treba li vam neka vrsta podrške i što više mogu reći“, objašnjava ona.