U selu Trusina kod Konjica pripadnici Armije RBiH na današnji dan ubili su 15 civila hrvatske nacionalnosti i sedam pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali. Kod spomen-obilježja su položeni vijenci i upaljene svijeće. Nikad se nikom ne ponovilo.

Najtužniji i najteži dan u godini za Milku Drljo – dan kada je njen pogled usmjeren ka spomen ploči na kojoj je prezime Drljo ispisano deset puta. Među njima su njen muž Andrija, sin Ivan koji je imao 22 godine. Prisjetila se tog ranog jutra i strašnih događaja koji su joj život iz temelja promijenili, piše N1.

“To kobno jutro padala je kiša isto kao i sada. Granate su počele bacati, mi smo bili zarobljeni, pa su nas u kuću ugonili, izgonili, poredali nas da nas postrijeljaju, pa ostavili nas žene i djecu kao za drugi put, 5-6 vojnika su kraj kuće ubili, tako što su ih ucjenjivali jer su nas zarobili. To mi je najtužniji dan u mom životu”, priča ona danas.

Oprostila je kaže Milka, sa suzama u očima, ali nije zaboravila, i neće. Usprkos godinama bol ne jenjava, kako zbog gubitka voljenih osoba, tako i zbog kako kaže nepravednog i nejednakog odnosa javnosti prema žrtvama.

“Ali to te boli, isti dan Ahmići i Trusina, da se Trusina uopće ne spominje koliko Ahmići, a zločin je zločin”, naglasila je Milka.

Zločin koji se nikad više ne bi smio ponoviti. Poruka je to koju godinama unazad, šalju pripadnici različitih organizacija i udruženja, jer svjesni da zlo nikada ne spava važno je tvrde ukazivati i podsjećati na pogubnost rata i na njegove posljedice.

“Veoma je važno da se obilježava taj datum, da se prisjećamo naših poginulih, da ih nismo zaboravili, a u isto vrijeme da šaljemo poruku da se više nikad i nigdje ne dogodi nikakav zločin”, podcrtala je Dragica Tomić iz Udruženja poginulih, umrlih, nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu Konjic.

U ovom slučaju je, prema riječima Tomislava Martinovića riječ o “nekažnjenom zločinu”. Sudski epilog dobro je poznat. Sud BiH je osudio Nihada Bojadžića na 15 godina zatvora, Edina Džeku na 13, Nedžada Hodžića na 12, Mensura Memića na deset, te Rasemu Handanović na pet i po godina zatvora. Krivični postupak se trenutno vodi protiv Zulfikara Ališpage, ali je predmet već dugo u fazi mirovanja zbog zdravstvenog stanja optuženog.

Spaljene i srušene kuće, svjedoci su zločina koji se dogodio u selu u kojem povratka skoro da i nema. Ante Mujkota, koji se prošle godine vratio u susjedno selo, kaže života ovdje više nema, posebno ne za mlađe generacije.

“Čuo sam podatak da su samo dva prvačića upisana u školu, a ja sam prije rata ispred škole držao gril, 600-700 đaka išlo”, prisjeća se povratnik Ante Mujkota.

Obnova domova i masovniji povratak u selo bi kažu obradovala mnoge, no zbog ratnih trauma i pretrpljenih strahova, nekadašnji mještani kažu malo je onih koji bi ovdje mogli ponovo mirno i sretno živjeti, podsjećajući da je najmlađa žrtva Trusine imala 19, a najstarija 75 godina.

U selu Trusina kod Konjica pripadnici Armije RBiH na današnji dan ubili su 15 civila hrvatske nacionalnosti i sedam pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali. Kod spomen-obilježja su položeni vijenci i upaljene svijeće. Nikad se nikom ne ponovilo.

Najtužniji i najteži dan u godini za Milku Drljo – dan kada je njen pogled usmjeren ka spomen ploči na kojoj je prezime Drljo ispisano deset puta. Među njima su njen muž Andrija, sin Ivan koji je imao 22 godine. Prisjetila se tog ranog jutra i strašnih događaja koji su joj život iz temelja promijenili, piše N1.

“To kobno jutro padala je kiša isto kao i sada. Granate su počele bacati, mi smo bili zarobljeni, pa su nas u kuću ugonili, izgonili, poredali nas da nas postrijeljaju, pa ostavili nas žene i djecu kao za drugi put, 5-6 vojnika su kraj kuće ubili, tako što su ih ucjenjivali jer su nas zarobili. To mi je najtužniji dan u mom životu”, priča ona danas.

Oprostila je kaže Milka, sa suzama u očima, ali nije zaboravila, i neće. Usprkos godinama bol ne jenjava, kako zbog gubitka voljenih osoba, tako i zbog kako kaže nepravednog i nejednakog odnosa javnosti prema žrtvama.

“Ali to te boli, isti dan Ahmići i Trusina, da se Trusina uopće ne spominje koliko Ahmići, a zločin je zločin”, naglasila je Milka.

Zločin koji se nikad više ne bi smio ponoviti. Poruka je to koju godinama unazad, šalju pripadnici različitih organizacija i udruženja, jer svjesni da zlo nikada ne spava važno je tvrde ukazivati i podsjećati na pogubnost rata i na njegove posljedice.

“Veoma je važno da se obilježava taj datum, da se prisjećamo naših poginulih, da ih nismo zaboravili, a u isto vrijeme da šaljemo poruku da se više nikad i nigdje ne dogodi nikakav zločin”, podcrtala je Dragica Tomić iz Udruženja poginulih, umrlih, nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu Konjic.

U ovom slučaju je, prema riječima Tomislava Martinovića riječ o “nekažnjenom zločinu”. Sudski epilog dobro je poznat. Sud BiH je osudio Nihada Bojadžića na 15 godina zatvora, Edina Džeku na 13, Nedžada Hodžića na 12, Mensura Memića na deset, te Rasemu Handanović na pet i po godina zatvora. Krivični postupak se trenutno vodi protiv Zulfikara Ališpage, ali je predmet već dugo u fazi mirovanja zbog zdravstvenog stanja optuženog.

Spaljene i srušene kuće, svjedoci su zločina koji se dogodio u selu u kojem povratka skoro da i nema. Ante Mujkota, koji se prošle godine vratio u susjedno selo, kaže života ovdje više nema, posebno ne za mlađe generacije.

“Čuo sam podatak da su samo dva prvačića upisana u školu, a ja sam prije rata ispred škole držao gril, 600-700 đaka išlo”, prisjeća se povratnik Ante Mujkota.

Obnova domova i masovniji povratak u selo bi kažu obradovala mnoge, no zbog ratnih trauma i pretrpljenih strahova, nekadašnji mještani kažu malo je onih koji bi ovdje mogli ponovo mirno i sretno živjeti, podsjećajući da je najmlađa žrtva Trusine imala 19, a najstarija 75 godina.