Ako upitate ljude u Mostaru znaju li gdje se i kako ovih dana obilježava 31. godišnjica Lipanjskih zora rijetko tko će vam moći odgovoriti. Zašto? Jer ne znaju. Čak ni oni za koje bi se moglo reći da se nadprosječno zanimaju za politiku i Domovinski rat.
Piše: Miroslav Vasilj
Ove godine u centru Mostara neće biti središnje svečanosti. Mostarska naselja Cim, Ilići, Bijelo Polje, Rudnik, Rodoč… organizirali su dostojanstveno sjećanje na bitku za Hercegovinu i prisjetili se onih koji više nisu s nama. Isto su to uradili u Stocu i Čapljini. Ali u središtu Mostara? Ništa! Osim vatrometa na brdu Hum za koji mnogi nisu znali u povodu čega je upriličen. Organiziranje središnje svečanosti Lipanjskih zora ove godine očigledno su preuzeli ljudi iz Bijelog Polja. I organizirali su fantastično i svečano i s pijetetom!
Ali središnja svečanost Lipanjskih zora se ne može održavati u prigradskim naseljima. Središnjoj svečanosti Lipanjskih zora mjesto je u centru Mostara. Ispred Hrvatskoga doma hercega Stjepan Kosače. Kod središnjeg spomenika poginulim hrvatskim braniteljima.
Uostalom postoji struka. Zašto ih ne pitaju? Postoje scenaristi koji znaju kako se to radi. I zaista što su to ove godine radili u Organizacijskom odboru Lipanjskih zora ako nešto takvo uopće postoji? Što se radilo u Hrvatskom narodnom saboru? Što su radile udruge proistekle iz Domovinskog rata? Što je radilo nadležno ministarstvo branitelja HNŽ-a? I proteklih godina je to rađeno stihijski i počesto ispod razine. Vijenci. Cvijeće. Skromna akademija.
Ali ove godine kao da je sve obavijeno velom tajne. Kao da se netko stidi te veličanstvene vojne pobjede. Ako je pak ideja bila da u simboličnom smislu to bude Bijelo Polje kao mjesto golemog stradanja. Ok! Ali zašto nije bilo najobičnije obavijesti. No i ta ideja je loša jer se središnja svečanost jednostavno mora održati u centru grada, ali uz ozbiljne i sustavne pripreme.
I ovogodišnji način (ne)obilježavanja Lipanjskih zora pokazuje da se Hrvati moraju maknuti od škripa, hajdučije i ilegale. Umjesto toga trebaju jasno dati do znanja tko je u gradu organizirao obranu. Tko je nesrpsko civilno stanovništvo na slobodnom području spasio od sudbine Uborka, Vukovara i Srebrenice. A to je bio HVO! Bila je to prva pobjeda obrambenih snaga u Domovinskom ratu i u BiH i Hrvatskoj. I kao takva nije važna samo za Hercegovinu nego i za Herceg-bosansku županiju, Središnju Bosnu i Posavinu. Jezik simbola je iznimno bitan. A ona je simbol. Pobjede. Upornosti. Hrabrosti. Žrtve. Spasa od genocida.
Zašto ove 2023. godine to skrivati? Od koga? Od onih koji organiziraju manifestacije u kojima se obilježavaju lažne bitke koje je 1992. godine vodila Armija BiH u Mostaru – vojska koja je u gradu na Neretvi osnovana tek na jesen te iste godine? Od koga? Od destruktivnih snaga koje defiliraju središtem grada govoreći kako se Hrvatsko narodno kazalište ne može graditi jer je tu nekada bio harem iako svi znaju da nije.
Kako je počelo u isto vrijeme dok se središnja svečanost Lipanjskih zora bude obilježavala negdje daleko od centra grada možda iduće godine ispred Kosače umjesto Lipanjskih zora budemo svjedoci jedne druge svečanosti – svečanosti na kojoj će se obilježavati kako je Armija BiH 1992. godine oslobodila Mostar i Hercegovinu od srpsko-crnogorskog agresora!
