Porezna politika u Republici Srpskoj postala je dugoročno neodrživa jer najveći teret prebacuje na radnike i osobne dohotke, dok istovremeno najbogatijima omogućuje povlačenje novca iz tvrtki u gotovinu, bez adekvatnog oporezivanja.
Na to upozorava ekonomist Aleksandar Čavić, objašnjavajući da bi samo jednostavno povećanje poreza na dobit, koji sada iznosi 10%, moglo smanjiti atraktivnost za investitore, ali da izostanak oporezivanja dividendi i izostanak poreznih razreda nanosi ogromnu štetu sustavu, piše srpskainfo.com.
-Samo takva mjera mogla bi dovesti do toga da mi, kao ionako neatraktivno područje za ulaganja, postanemo još manje atraktivni. S druge strane, u našoj zemlji, praktički zbog nedostatka mjera u jednom području, konkretno mislimo na činjenicu da niske stope poreza na dobit služe kao osnova za utaju poreza u području osobnih dohotka, jer se dobit prikuplja i isplaćuje radnicima u kuvertama, što nanosi štetu – objašnjava Čavić.
Ključni problem našeg sustava je što se sve tvrtke tretiraju jednako, bez obzira na njihovu ekonomsku snagu. Dok razvijene zemlje primjenjuju progresivne stope, u Republici Srpskoj nema poreznih razreda, pa mali poduzetnici i giganti s milijunskim zaradama plaćaju potpuno isti postotak poreza. Čavić naglašava da je nedopustivo primjenjivati jednu opću stopu jer ona izravno opterećuje radničku klasu.
-Bilo bi površno primjenjivati stopu općenito, jer je to dugoročno fiskalno neodrživo. U tom slučaju i tvrtka koja ostvari dobit od 10 ili 15 tisuća KM i ona koja ostvari 100 milijuna KM plaćaju porez po istoj stopi. Općenito, na ovaj način najveći teret plaćaju osobni dohoci, iz razloga što imaju stope doprinosa i poreze na dohodak. U kombinaciji ta dva faktora, teret na radnike daleko premašuje oporezivanje bogatstva – ističe Čavić.
Kako bi se riješio ovaj problem bez ugrožavanja investicijskog okruženja, Čavić predlaže odvajanje novca koji se reinvestira u širenje poslovanja od novca koji vlasnici iznose za osobne potrebe. Na taj način bi se potaknuo stvarni gospodarski rast, a oporezivao bi se samo kapital koji izlazi iz tvrtke.
-Sklon sam napraviti razliku kada je u pitanju reinvestiranje, zadržati istu stopu za reinvestiranu dobit, a ako će doći do povećanja porezne stope na dobit i uvođenja poreza na isplatu dividendi, treba uzeti u obzir da postoje porezni razredi. U tom smislu ne bi bilo odljeva kapitala iz ovih područja, a ljudi bi bili motivirani ulagati ovdje, jer bi plaćali niže porezne stope na dobit i dividende ako novac ulažu u poslovanje – navodi.
Govoreći o tome zašto je teško pokrenuti ozbiljnu reformu poreznog sustava u Republici Srpskoj, Čavić ističe da se javna rasprava o ovoj temi vodi pod utjecajem moćnih interesnih skupina, umjesto u korist općeg društvenog interesa.
-Problem je kada se ta rasprava pokrene zato što su sudionici osobno zainteresirani. Ne gledaju cjelokupnu sliku, već se praktički slijepo vode vlastitim interesima. To nije doprinos društvenom dijalogu i uravnoteženju, već dolazite u poziciju gdje netko tko ima moć i kontrolu nad financijskim tokovima i medijima praktički generira tijek rasprave – objašnjava Čavić.
Primjer iz SAD-a pokazuje da je odnos prema najbogatijim ljudima na svijetu potpuno drugačiji. Dok se u Republici Srpskoj najbogatiji snalaze s minimalnim oporezivanjem i izbjegavaju obveze, u Americi vrhunski sportaši i poslovni ljudi plaćaju enormne iznose državi na svoja visoka primanja. Najbolji primjer za to je košarkaš Nikola Jokić, koji bi sljedećeg ljeta trebao potpisati povijesni ugovor s Denverom vrijedan čak 359,5 milijuna dolara, ali će na temelju poreza državi dati gotovo polovicu tog iznosa, oko 50 posto.
U Republici Srpskoj, s druge strane, izostanak poreza na dividendu i niska stopa poreza na dobit stvaraju potpuni nesrazmjer, pa se najbogatiji bogate dok radnička klasa snosi teret.
Čavić navodi da novac koji se izvlači bez poreza obično ne završava u novim proizvodnim pogonima ili otvorenim radnim mjestima, već se iznosi u inozemstvo ili ulaže u nekretnine.
-Nije to jedini razlog zašto ljudi nastoje održati neoporezovanu dobit i isplatiti dividende. Jednostavno, ljudi podižu novac, kupuju nekretnine u bijelom svijetu jer nisu disciplinirani da to rade ovdje – kaže Čavić.
Povlačeći paralelu s globalnim trendovima, Čavić ukazuje na primjere iz Zapadne Europe, poput Velike Britanije, gdje se u stručnoj javnosti vodi žestoka rasprava o tome kako nekontrolirani i neoporezovani kapital najbogatijih izravno ugrožava egzistenciju srednje klase.
-Razlog tome je činjenica da su najbogatiji oporezovani jednako ili manje u usporedbi s radnikom koji svojim radom ostvaruje prihod. Onaj tko ima ogroman kapital ostvaruje pasivne prihode u stotinama milijuna i kupuje nekretnine, jer je to najlakši način transfera bogatstva. To dodatno podiže cijene nekretnina i čini ih nedostupnima za sljedeće generacije – kaže Čavić.
Sličan scenarij, gdje kapital akumuliran bez adekvatnog oporezivanja umjesto da ide u gospodarstvo ide u zidove i kvadrature, već se uvelike vidi u našim krajevima. Zbog specifične situacije u bankarskom sektoru, bogati pojedinci nemaju interesa držati novac na svojim računima, pa masovnom kupnjom stanova umjetno guraju cijene u nebo.
-Upravo zato najbogatiji ovdje, jer im banke daju negativnu kamatnu stopu na velike depozite, što više guraju svoj novac u nekretnine. To stvara pritisak na strani potražnje, dovodi do rasta cijena i čini stambeno pitanje praktički nerješivim za mlade bračne parove i radničku klasu – dodao je Čavić.
