U nastavku suđenja braći Mamić kao svjedok je saslušan bivši nogometaš i trener Igor Štimac. Svjedočio je o okolnostima jedne pozajmice koju je imao do Mamića.
-Negdje 2013. godine, znam da sam bio sa reprezentacijom u Švicarskoj kada smo igrali s Portugalom, hitno mi je zatrebao određeni novčani iznos i Zdravko Mamić mi je izašao u susret, uplatio mi ga je na račun otvoren u švicarskoj, a vratio sam ga vratio Mamiću u gotovini nakon nekoliko tjedana. Nisam potpisao ni tražio neku potvrdu od Mamića da sam mu novac predao. Išao sam s Marijom Mamićem u švicarsku banku kada je meni uplaćen novac na račun. Ne sjećam se tko mi je novac uplatio, da li Mario kao fizička osoba ili kao pravna osoba. Radilo se o 300 tisuća eura; mislim da je bilo više uplata na račun jer je postojalo neko ograničenje – ispričao je Štimac.
Na pitanje USKOK – da li je te uplate dobio u ratama u veljači, travnju i svibnju 2013. godine, Štimac je rekao da jeste. Filip Glavaš, odvjetnik Zdravka Mamića, upitao je Štimca od kada poznaje Zdravka.
-Zdravka Mamića znam veći dio svoga života. Teško mi je reći od kada i kako ga znam. Negdje 2000. sam se vratio u Hrvatsku iz Engleske u nogomet, jer sam tada više godina igrao u inozemstvu. Pozvan sam od strane Hajduka da im pomognem oko problema u kojima su se našli. Tada su bili prvaci države, a nisu mogli dalje funkcionirati. Imali su puno obveza prema igračem kadru i svojski sam se potrudio da im u tome pomognem kroz sporazum o pozajmici. U tome su mi pomogli igrači moje generacije Asanović. Bokšić i Slaven Bilić s kojima sam bio u jako dobrim odnosima i koje sam animirao da pomognu. Sa skupljenih 4 milijuna maraka uspjeli smo sanirati dio duga igračima. Ja sam dao svojih 750 tisuća. Tada je bilo jako teško raditi u nogometu i svi mi koji smo se našli tada u tim poslovima smo zapravo svjesno ušli u kršenje zakona. U sve klubove je tadašnji ministar financija poslao državnu reviziju i tada je utvrđen dug od preko 500 milijuna maraka, što je bio ogroman novac, pa su se četiri najveća kluba ujedinili kako bi pokušali s državom sklopiti dogovor o sanaciji i otpisa dugova. Svi su klubovi bili blokirani i poslovali preko paralelnih računa, igrači su dobivali novac na ruke. Hajduk je, primjerice, poslovao preko računa tvrtke Hajduk Cirio – ispričao je Štimac koji je vodio sportski segment Hajduka do 2005. godine, kada je bio član Uprave, sportski direktor i trener.
Pojasnio je da je tada nekog igrača mogao dovesti u klub samo ako bi mu osigurao 30-40 tisuća maraka na ruke prije nego potpiše ugovor jer su svi igrači znali da novca u klubovima baš i nema. Isto tako ugovori su morali sadržavati i podjelu transfernog obeštećenja jer su tako igrači bili zaštićeni. No, igrač koji je ugovorio podjelu transfernog obeštećenja, to je svoje pravo mogao prodati trećoj osobi, i to se događalo.
-Naš reprezentativac Mario Pašalić prodao je to svoje pravo nekoj agenciji. Tada su Pašalić i njegov agent dobili 800 tisuća eura, a kasnije je transfer Pašalića u Chelsea bio višestruko veći i ta je agencija znatno profitirala – dodao je Štimac.
Teška situacija u klubovima riješena je tek 2009. godine donošenjem novog zakona. Do tada su klubovi radili zajednički na problemima.
Štimac je pojasnio i ulogu posrednika pri sklapanju ugovora s igračima.
-Uobičajeno je da u jednom transferu sudjeluju dva posrednika koje angažira svaki klub. Može i igrač angažirati svoga, ali se često igrači zastupaju sami. Posrednička nagrada je bila varijabilna; mi koji smo radili u klubovima nastojali smo da ona bude što manja. Provizije su se kretale ovisno o ugovorima, od 10 posto pa na više. Nastojali smo da se posrednici naplate od igrača, a ne od klubova. Klubovi vrlo rijetko pregovaraju o transferu igrača bez agenta. Oni su ti koji nude igrače jednoj i drugoj strani – odgovorio je svjedok na upit odvjetnika Glavaša o važnosti agenata u nogometu.
-Klubovi su međusobno mogli direktno dogovarati domaće transfere igrača, bez agenata. Ako je situacija jasna, ponuda postoji, igrač i njegova obitelj pristaju na dogovor, onda se sve brzo realizira. No, danas gotovo svi igrači imaju svoje agente koji imaju sve potrebne ovlasti. Sudjelovao sam u transferu Nike Kranjčara iz Dinama u Hajduk, i to je bio dogovor našeg kluba s Nikinim agentima. Niko je imao u ugovoru podjelu transfernog obeštećenja 50:50, pod uvjetom da je prodan za 3 milijuna. Mi smo digli kredit i platili ga 1.8 milijuna. Zato smo mu i mi dali takav ugovor, da bismo se zaštitili – pojasnio je Štimac sudu i odvjetnicima kako funkcionira menadžeriranje u nogometnom svijetu.
