U samostanu Marijin dom na Palama, u Bosni i Hercegovini nedaleko od Sarajeva, postojala je zajednica od pet sestara Družbe Kćeri Božje ljubavi, koje su umrle na glasu mučeništva za vrijeme Drugog svjetskog rata. Imena sestara su: poglavarica samostana s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica rođena u Hrvatskoj). Samostan, u početku zamišljen kao mjesto odmora i oporavka sestara Družbe, s vremenom je prozvan „Gostinjcem siromaha“ zbog djela ljubavi prema svima potrebnima, uključujući i pravoslavce, koji su kod njih tražili hranu i utjehu.
Kada je započeo rat, sestre su nastavile svjedočiti kršćansku ljubav, vjerne karizmi svoje Družbe: pomagale su siromasima, prosjacima i izbjeglicama, njegovale su bolesnike, hranile su djecu, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. Kada su se ratne okolnosti pogoršale, više puta im se preporučilo da bježe i ostave Pale, no one su odlučile ostati s narodom, izražavajući spremnost žrtvovati se za mir u svijetu, a osobito u Bosni. Unatoč opasnostima, nastavile su živjeti s povjerenjem u Božju providnost, vjerujući da Bog zna najbolje što je za njih dobro, sve do dana njihova uhićenja i odvođenja.
Dana 11. prosinca 1941. grupa četnika, srpskih gerilaca, odvela je svih pet sestara u pravcu Goražda. Prisilili su ih na četverodnevno pješačenje po planinskim stazama Romanije, po hladnoći i snijegu, bez prikladne odjeće, uz ispitivanja, prijetnje i vrijeđanja. I u takvim okolnostima sestre su pokazivale mir i nutarnju sabranost, i gotovo su cijelim putem šutjele i tiho molile. Sestru Berchmanu, sedamdesetšest godišnju staricu, iscrpljenu od napornog puta, odvojili su od sestara i zadržali u Sjetlini.
Ostale četiri sestre dovedene su u Goražde i smještene na drugi kat vojarne koja se nalazila uz rijeku Drinu. U noći istoga dana, 15. prosinca, četnici su upali u prostoriju sestara s nakanom da ih siluju. Tražili su od njih da se odreknu redovničkog načina života i prestanu služiti Vatikanu, uz obećanje života, zaposlenja, pa čak i odlikovanja. Na prijetnju smrti sestre su ponovno odlučno odbile njihove ponude te su izrazile spremnost radije umrijeti nego izdati Boga i svoje redovničko posvećenje. Kada su im počeli trgati odijela, uz povike „Isuse, spasi nas!“ skočile su kroz prozor, zadobivši teške ozlijede. Nekoliko trenutaka kasnije bile su usmrćene noževima i sljedećeg dana bačene u Drinu. Jedan ranjeni vojnik, koji je ležao u jarku kraj rijeke, vidio je kako je svaka sestra, prije nego što je bila izbodena nožem, učinila znak križa.
Sestri Berchmani, koja je ostala kao zarobljenica u Sjetlini, bilo je rečeno da treba poći k svojim sestrama, koje su već bile ubijene. I ona je ubijena 23. prosinca u sjetlinskoj šumi.
Glas o mučeništvu ovih pet sestara, poznatih kao Drinske mučenice, nadaleko se proširio od samih početaka. Te su sestre svoju vjernost Bogu i zavjetima potvrdile vlastitom krvlju.
Tijekom Misnog slavlja koje je, 24. rujna 2011. u Olimpijskoj dvorani Zetra u Sarajevu Papin izaslanik kardinal Angelo (Anđelo) Amato, prefekt Kongregacije za proglašenje svetih, proglasio je blaženim Drinske mučenice, pet sestara iz Družbe Kćeri Božje ljubavi s. Mariju Julu Ivanišević, s. Mariju Berchmanu Leidenix (Berhmana Lajdeniks), s. Mariju Krizinu Bojanc, s. Mariju Antoniju Fabjan i s. Mariju Bernadetu Banja, piše KTA.
