Sara Gojić (27) oduvijek je znala da ima stariju sestru, ali je njezinoj majci još u rodilištu rečeno da je beba preminula.

Za Blic je ispričala da je njezina majka rodila 23. rujna 1995. godine oko 4 sata ujutro u Beogradu. Porod je protekao u redu. Sarina majka svoju kći uspjela je vidjeti tek idućeg dana u 10 ujutro. Nažalost, to je bio i posljednji put.

– Medicinska sestra je iznijela bebu, ona ju je vidjela i pitala je kada će ju moći dojiti. Odgovorila joj je da je ona prvorotkinja, i da će morati pričekati da dobije mlijeko i da se ništa ne brine. Također, spomenula joj je da će možda svoju bebu vidjeti poslije ručka. To je bio 24. rujna 1995. godine – ispričala je za “Blic” Sara.

Nešto kasnije, oko 11 sati došla je medicinska sestra i tražila zdravstvenu iskaznicu.

– Moja majka je imala izbjeglički karton na temelju kojeg se liječila u Srbiji, jer smo mi porijeklom iz Republike Srpske, iz Doboja. Zatim je oko 11:30 liječnica ušla u sobu i na najbrutalniji način priopćila mojoj majci da je njezina beba preminula. Majka je počela histerizirati, da bi joj liječnica rekla da se smiri, da ovdje ima još rodilja i da spakira stvari i krene u drugu prostoriju – iznijela je Sara potresne detalje.

Duga agonija

Tada počinje agonija. Stigao je otac s poklonima, a umjesto da prvi put ugleda svoju novorođenu kći, dobiva tužnu vijest. Iznijeli su mu prvu verziju priče.

Razgovarao je s nekim liječnikom koji mu je rekao da je bebi jednostavno srce stalo, da je poplavila i da nije mogla preživjeti.

Također, rekao mu je da se sve preminule bebe kremiraju i da pepeo polažu u zajedničku grobnicu.

– Moji roditelji su tada bili jako mladi, a i danas sami sebe krive jer nisu reagirali na pravi način i tražili da vide svoju bebu. Međutim, oni tada nisu potpisali nikakav dokument, nikakvu dokumentaciju za obdukciju, niti kremaciju, nastavlja Sara potresnu priču.

Tuga i bol Sarinih roditelja natjerali su ih da nastave tragati za istinom. Nakon tragičnog događaja, odlaze u Sloveniju čekajući nalaz obdukcije iz Beograda, piše Blic.

– Moji roditelji su nakon tragedije neko vrijeme živjeli u Ljubljani, pa je moja teta tražila nalaz obdukcije i tek nakon šest mjeseci od smrti bebe ga je dobila. To je bio nekakav papir na kojemu piše da plućne komore nisu bile razvijene i da je to razlog smrti bebe. Taj dokument nije ovjeren, vrlo neprofesionalno je napisano. Moja majka je s tim papirom otišla kod jednog liječnika u Ljubljanu koji je to pregledao, nasmijao se i rekao da obdukciju treba ponoviti i da je nalaz neozbiljan. Sve je to tako trajalo, godine su prolazile, majka i dan danas sebe krivi što nije tražila da vidi bebu – kaže Sara.

Ipak, 20 godina kasnije, Sarina majka odlučuje kontaktirati jedno udruženje roditelja iz Srbije i na njihovoj stranici pronalazi upute kako da, kao roditelj koji sumnja da joj je dijete oteto, dođe do dokumentacije. Tada se klupko počinje odmotavati, a Gojići se suočavaju s nizom nepravilnosti.

– Zahtjeve su predali na nekim adresama u Beogradu, gdje su utvrđene određene nepravilnosti. Dijete je rođeno, žensko, i postoji jedinstveni matični broj. Koliko znam, taj matični broj se ne može dati nekome tko nema ime. Moja sestra se trebala zvati Maja, ali roditelji joj nisu ni stigli dati to ime. Međutim, upisan je nekakav matični broj, ili kako ga nazivaju roditelji nestalih beba – sintetički broj, pojašnjava Sara za “Blic”.

Dublja potraga

Ipak, nakon što su dublje ušli u potragu za Sarinom sestrom, shvatili su da matični broj pripada dječaku, a ne djevojčici. Također, upisano je da je datum smrti bebe nastupio prije samog rođenja.

– Provjeravali smo taj broj u bazi podataka i on uopće ne postoji. U izvodu iz matične knjige umrlih stoji da je muško dijete umrlo, s tim da je upisano da je beba umrla prije nego što se rodila – priča nam ona.

Također, ne postoje podaci o tome da je pokopana beba pod prezimenom Gojić.

– Iz Javnog komunalnog poduzeća su nam rekli da o djetetu pod prezimenom Gojić, preminulom 24. rujna 1995. godine u tom beogradskom porodilištu, ne postoje nikakvi podaci. Također, postoji još jedna nepravilnost. Liječnica je priopćila majci između 11:20 i 12 sati da je beba preminula, a u dokumentima stoji da je smrt nastupila u 12:30 sati. Također su napisali u nalazu autopsije da je prijevremeno rođena beba što je netočno – priča Sara za “Blic”.

Ipak, Sara je obećala sebi, ali i svojim roditeljima da neće prestati tražiti svoju sestru.

Nažalost, Sara je osim starije sestre koju nikada nije upoznala, izgubila dvije mlađe sestre. Obje su bolovale od rijetke, progresivne bolesti i nažalost, izgubile bitku.

Kako je rekla za Blic, još uvijek ne zna što bi rekla sestri kada bi je pronašla, ali je u jedno sigurna – neće prestati tragati za njom.

Sara Gojić (27) oduvijek je znala da ima stariju sestru, ali je njezinoj majci još u rodilištu rečeno da je beba preminula.

Za Blic je ispričala da je njezina majka rodila 23. rujna 1995. godine oko 4 sata ujutro u Beogradu. Porod je protekao u redu. Sarina majka svoju kći uspjela je vidjeti tek idućeg dana u 10 ujutro. Nažalost, to je bio i posljednji put.

– Medicinska sestra je iznijela bebu, ona ju je vidjela i pitala je kada će ju moći dojiti. Odgovorila joj je da je ona prvorotkinja, i da će morati pričekati da dobije mlijeko i da se ništa ne brine. Također, spomenula joj je da će možda svoju bebu vidjeti poslije ručka. To je bio 24. rujna 1995. godine – ispričala je za “Blic” Sara.

Nešto kasnije, oko 11 sati došla je medicinska sestra i tražila zdravstvenu iskaznicu.

– Moja majka je imala izbjeglički karton na temelju kojeg se liječila u Srbiji, jer smo mi porijeklom iz Republike Srpske, iz Doboja. Zatim je oko 11:30 liječnica ušla u sobu i na najbrutalniji način priopćila mojoj majci da je njezina beba preminula. Majka je počela histerizirati, da bi joj liječnica rekla da se smiri, da ovdje ima još rodilja i da spakira stvari i krene u drugu prostoriju – iznijela je Sara potresne detalje.

Duga agonija

Tada počinje agonija. Stigao je otac s poklonima, a umjesto da prvi put ugleda svoju novorođenu kći, dobiva tužnu vijest. Iznijeli su mu prvu verziju priče.

Razgovarao je s nekim liječnikom koji mu je rekao da je bebi jednostavno srce stalo, da je poplavila i da nije mogla preživjeti.

Također, rekao mu je da se sve preminule bebe kremiraju i da pepeo polažu u zajedničku grobnicu.

– Moji roditelji su tada bili jako mladi, a i danas sami sebe krive jer nisu reagirali na pravi način i tražili da vide svoju bebu. Međutim, oni tada nisu potpisali nikakav dokument, nikakvu dokumentaciju za obdukciju, niti kremaciju, nastavlja Sara potresnu priču.

Tuga i bol Sarinih roditelja natjerali su ih da nastave tragati za istinom. Nakon tragičnog događaja, odlaze u Sloveniju čekajući nalaz obdukcije iz Beograda, piše Blic.

– Moji roditelji su nakon tragedije neko vrijeme živjeli u Ljubljani, pa je moja teta tražila nalaz obdukcije i tek nakon šest mjeseci od smrti bebe ga je dobila. To je bio nekakav papir na kojemu piše da plućne komore nisu bile razvijene i da je to razlog smrti bebe. Taj dokument nije ovjeren, vrlo neprofesionalno je napisano. Moja majka je s tim papirom otišla kod jednog liječnika u Ljubljanu koji je to pregledao, nasmijao se i rekao da obdukciju treba ponoviti i da je nalaz neozbiljan. Sve je to tako trajalo, godine su prolazile, majka i dan danas sebe krivi što nije tražila da vidi bebu – kaže Sara.

Ipak, 20 godina kasnije, Sarina majka odlučuje kontaktirati jedno udruženje roditelja iz Srbije i na njihovoj stranici pronalazi upute kako da, kao roditelj koji sumnja da joj je dijete oteto, dođe do dokumentacije. Tada se klupko počinje odmotavati, a Gojići se suočavaju s nizom nepravilnosti.

– Zahtjeve su predali na nekim adresama u Beogradu, gdje su utvrđene određene nepravilnosti. Dijete je rođeno, žensko, i postoji jedinstveni matični broj. Koliko znam, taj matični broj se ne može dati nekome tko nema ime. Moja sestra se trebala zvati Maja, ali roditelji joj nisu ni stigli dati to ime. Međutim, upisan je nekakav matični broj, ili kako ga nazivaju roditelji nestalih beba – sintetički broj, pojašnjava Sara za “Blic”.

Dublja potraga

Ipak, nakon što su dublje ušli u potragu za Sarinom sestrom, shvatili su da matični broj pripada dječaku, a ne djevojčici. Također, upisano je da je datum smrti bebe nastupio prije samog rođenja.

– Provjeravali smo taj broj u bazi podataka i on uopće ne postoji. U izvodu iz matične knjige umrlih stoji da je muško dijete umrlo, s tim da je upisano da je beba umrla prije nego što se rodila – priča nam ona.

Također, ne postoje podaci o tome da je pokopana beba pod prezimenom Gojić.

– Iz Javnog komunalnog poduzeća su nam rekli da o djetetu pod prezimenom Gojić, preminulom 24. rujna 1995. godine u tom beogradskom porodilištu, ne postoje nikakvi podaci. Također, postoji još jedna nepravilnost. Liječnica je priopćila majci između 11:20 i 12 sati da je beba preminula, a u dokumentima stoji da je smrt nastupila u 12:30 sati. Također su napisali u nalazu autopsije da je prijevremeno rođena beba što je netočno – priča Sara za “Blic”.

Ipak, Sara je obećala sebi, ali i svojim roditeljima da neće prestati tražiti svoju sestru.

Nažalost, Sara je osim starije sestre koju nikada nije upoznala, izgubila dvije mlađe sestre. Obje su bolovale od rijetke, progresivne bolesti i nažalost, izgubile bitku.

Kako je rekla za Blic, još uvijek ne zna što bi rekla sestri kada bi je pronašla, ali je u jedno sigurna – neće prestati tragati za njom.