U priopćenju za javnost Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Mostaru, iz ove kulturne ustanove reagirali su na nedavne optužbe Muftijstva mostarskog o navodnoj bespravnoj gradnji. Iz HNK-a Ističu kako se Muftijstvo poziva na pravno bezvrijedno i samovoljno rješenje nekadašnjeg inspektora Nenada Ibrulja iz 2001. godine, za koje je tadašnja gradska uprava službeno potvrdila da nije imalo nikakav pravni učinak niti zakonsku osnovu.
Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti:
U priopćenju pod naslovom „Brvno u vlastitom oku: Od Zenita u Neumu do bespravne gradnje na Lakišića haremu“, objavljenom 17. rujna 2026. na stranicama MINA-e i prenesenom na portalu Bljesak.info, Muftijstvo mostarsko pita: „Zašto kazalište nije srušeno?“
Pritom se poziva na rješenje inspektora Nenada Ibrulja i javnosti ga predstavlja kao zakonit, pravno obvezujući i konačan dokaz navodne nelegalnosti Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru.
Odgovor na takvo predstavljanje Ibruljeva rješenja ne treba tražiti u naknadnim tumačenjima, nego u službenom dokumentu nastalom u vrijeme njegova postupanja.
Tadašnji dogradonačelnik Grada Mostara Neven Tomić u službenom dopisu broj 01-316/01 od 13. veljače 2001., upućenom na HNK Mostar i izvođača radova, napisao je:
„Dužan sam Vas izvijestiti da je Rješenje o obustavljanju radova na izgradnji HNK u Središnjoj zoni, (koje Vam je prema mojim informacijama izdao Nenad Ibrulj, inspektor u Gradskoj upravi) izdato samovoljno i od nenadležne osobe te na osnovu Zakona o prostornom uređenju, koji se (prema uputama federalnog ministra) ne primjenjuje na prostoru na kom se gradi HNK. Budući da bez mog znanja i supotpisa nikakvi upravni akti Grada Mostara ne proizvode pravne učinke to molim postupite prema ovoj obavijesti.“
Iz sadržaja ovog službenog dopisa proizlazi sasvim jasan zaključak o Ibruljevu postupanju i pravnoj vrijednosti njegova rješenja.
Ibrulj je postupao nenadležno. Njegovo rješenje doneseno je samovoljno. Zakon na koji se pozvao nije se primjenjivao na prostoru Središnje zone. Njegovo rješenje nije proizvodilo pravne učinke.
Muftijstvo kao dokaz nelegalnosti HNK-a navodi Ibruljevo rješenje. Muftijstvo se, dakle, poziva na nezakonit i pravno bezvrijedan akt. I na osnovu takvog akta se pita „Zašto kazalište nije srušeno?“ Teško je zamisliti očitiji primjer zamjene pravnih činjenica manipulacijom i javnim pritiskom.
Pravo ne nastaje javnim ponavljanjem da je nešto (ne)legalno. Pravno bezvrijedan akt ne može postati zakonit zato što ga Muftijstvo uporno proglašava zakonitim. Još manje može biti dokaz nelegalnosti HNK Mostar i poziv na njegovo rušenje.
Obrazac „izvođenja dokaza“ uvijek je isti: najprije se javno tvrdi da je nešto nelegalno – nakon toga inspektor nenadležno postupi i donese pravno bezvrijedan akt – zatim se taj akt proglasi zakonitim i pravno obvezujućim te koristi kao dokaz početne tvrdnje.
