Desetljećima kasnije, ljudi će pričati o tome kako je u Donjoj Jablanici živio pravi heroj, Ernad Begović, koji je noću uspio cijelu svoju obitelj provući kroz nabujalu vodu i blato na leđima, a zatim “nestao”.
Prošla je godina dana od katastrofalnih poplava koje su pogodile Donju Jablanicu u listopadu 2024. Kobne noći, s četvrtog na peti listopada, nakon obilne kiše, ogromna količina zemlje, kamenja i vode pomaknula se s mjesta kamenoloma iznad Donje Jablanice i pala na naselje, koje je gotovo u potpunosti izbrisano s lica zemlje.
Neviđena katastrofa odnijela je 19 života, uništila domove mnogih mještana, ostavljajući za sobom tugu, bol i neizbrisive ožiljke, piše Anadolija.
Među mnogim vrlo teškim i traumatičnim pričama o tragediji koja je pogodila Donju Jablanicu, ostat će zapamćena i priča o hrabrim ljudima. Nije to priča o izmišljenim filmskim junacima, već o stvarnim herojima koji su žrtvovali vlastite živote kako bi spasili svoje obitelji. Jablaničani, građani Bosne i Hercegovine, sigurno će svojoj djeci desetljećima kasnije pričati kako je u Donjoj Jablanici živio pravi heroj po imenu Ernad Begović. U noći opće katastrofe uspio je izvući cijelu svoju obitelj kroz nabujalu vodu i naslage blata na leđima, a zatim je “nestao”.
“Zahvaljujući njemu i njegovoj hrabrosti, danas smo živi”, govori Ernadova supruga Lejla Begović dok se približava s kolegama novinarima mjestu gdje se nekada nalazila njihova obiteljska kuća, pored džamije i imamske kuće u Donjoj Jablanici.
Gotovo da nema tragova da je tu nekada bio dom Begovića, kuća u kojoj su formirali obitelj, odgajali djecu i sretno živjeli. Sve što su zajedno gradili tijekom proteklih četvrt stoljeća nestalo je u samo nekoliko trenutaka.
Leili nije nimalo lako ponovno doći na ovo mjesto. Vidno potresena, kaže da do kraja života neće zaboraviti užas koji je ovdje doživjela prije točno godinu dana.
„Iako trenutno nisam ovdje u Donjoj Jablanici, svaki put kad pada kiša, prestrašim se, moram uzeti tabletu za smirenje. Još idem kod psihologa“, kaže Lejla, potvrđujući koliko je to zapravo bilo traumatično.
Prisjeća se kako je te noći bila na poslu, počela je kiša, ali nitko nije mogao pretpostaviti da će se dogoditi nešto strašno.
„Stigla sam kući i sve se dogodilo za nekih 15 minuta. Ne znam ni kako da ih nazovem, neki zvukovi kao da se brdo urušava. Padala je kiša i grmjelo je. Moj muž je ustao i otvorio vrata. Već tada je voda počela ulaziti u naš hodnik. Rekao nam je da budemo spremni izaći iz kuće, jer to ne sluti na dobro“, kaže nam Lejla.
„Dok smo čekali u hodniku, voda nam je već bila do koljena. Nije čak ni bila voda, bilo je više blato. Kad smo izašli na vrata, nastao je pravi kaos. Ne znaš hoće li doći kamenje, automobili, balvani. Bilo je, ne daj Bože. Samo vidjeti tu scenu, čuti te zvukove“, prisjeća se.
Sve se dogodilo vrlo brzo, a Ernad ih je počeo nositi jednog po jednog kroz vodu i blato na leđima do stepenica susjedne kuće, doma lokalnog imama Semira ef. Jahića. Osim Ernada i Leile, te noći u kući su s njima bili još dvoje djece i Ernadovi roditelji.
„Ernad je prvo nosio majku, zatim našu kćer, pa našeg sina. Djed Muhammed i ja, svi smo se popeli, hodža nam je otvorio vrata i ušli smo u njegov hodnik. On (Ernad) je ostao posljednji“, prisjeća se Leyla.
Razina vode je brzo rasla, pa su bili prisiljeni popeti se iz hodnika na tavan kuće, ali ni tamo nisu mogli dugo ostati. Voda je nadolazila, a shvatili su da je jedini izlaz napustiti kuću kroz mali otvor i plivati do kupole džamije, koja nije bila pod vodom. To su i učinili. Uz pomoć kompresora koji je donijela voda iz obližnje autopraonice, zajedno s Efendijevom obitelji i djecom, uspjeli su napustiti kuću i prijeći do kupole. Morali su čekati pomoć do jutra.
Dok se sve to događa, Leyla kaže da joj je cijelo vrijeme u glavi bilo pitanje “gdje je moj muž?”.
“Znajući da je on hrabar čovjek koji se ničega nije bojao. Bio je stvarno snažan, neustrašiv. Budući da je ostao na ovim stepenicama, pomislila sam da je prešao željezničke tračnice i otišao tražiti pomoć”, kaže Leyla.
Tek kad je svanulo, kad su došli spasioci, još uvijek mislim da se Ernad spasio, doveo je te spasioce, ali se pitam gdje je on. Među spasiocima je bio i njegov prijatelj Sabko. Pitala sam ga gdje je moj Ernad? Čovjek je šutio i rekao: Pa, Leila, zar nije bio s tobom? Tada sam znala da je gotovo”, kaže Leyla u suzama.
Ponavlja kako je cijela obitelj ostala živa zahvaljujući njegovoj hrabrosti i žrtvi.
“Morali smo se nositi s tom poplavom, s tim kamenjem i balvanima, sa svim tim blatom. Jednostavno bi nas progutalo, da nas nije prenio. Dakle, nosio nas je na leđima”, kaže Lejla.
Opisujući Ernada, kaže da je bio smiren čovjek, te da je od njega puno naučila o životu.
„Bio je dobar čovjek, volio je pomagati svima. Za njega nije postojalo nešto poput ‘neću’, ‘ne mogu’, ‘nemam’. U svemu je pronalazio rješenje. I tako sam tijekom godina od njega naučila da se sve može i mora učiniti. I vjerujte mi, snagu crpim iz činjenice da će mi sutra, kada moja djeca prođu ulicom, ljudi reći: ‘To su Ernadova djeca, njihov otac je bio dobar čovjek’. To je ono što najviše volim u svemu ovome“, kaže Lejla.
Nakon katastrofe u Jablanici, Lejla je ostala s troje djece, bez muža, bez krova nad glavom, bez posla. Cijeli mjesec je provela u bolnici, upravo je završila fizikalnu terapiju.
Na pitanje je li zadovoljna nadležnim institucijama i odnosom prema žrtvama poplave, Lejla odgovara: „Država k’o država. Mislim da bi onakva kakva bi trebala biti, sve to riješila u kratkom roku. Ali evo ova kuća koja se gradi, predugo traje i tko zna kada će završiti? Ulazimo u zimu. A govorilo se da će se ove godine useliti. Teško je, ovdje sam 26 godina. Imam troje djece. Borila sam se da zaradim za život i radila sebi i svojoj djeci. Ali kad sve to nestane za pet minuta…“
Kaže da će sve biti nadoknađeno, ali muža nikada neće vratiti.
„Da je samo ostao živ za mene. Manje više za ostalo“, govori Lejla kroz suze.
