Željko Milovanović zvani Gavra i Crveni vetar, bivših pripadnik Crvenih beretki te osoba koja je konstruirala i podmetnula bombu kojom su u listopadu 2008. ubijeni vlasnik Nacionala Ivo Pukanić i Niko Franjić, osumnjičen je da je 1991. mučio i ubio petoricu zarobljenih pripadnika Zbora narodne garde (ZNG) u mjestu Bilje pored Osijeka.
Osječki policajci iz Odjela ratnih zločina zajedno sa SOA-om dovršili su, naime, kriminalističko istraživanje toga događaja te su tamošnjem državnom odvjetništvu prijavile Milovanovića i još jednu osoba zbog ratnoga zločina protiv ratnih zarobljenika.
U to vrijeme, Milovanović, inače rodom iz Beloga Manastira, bio je pripadnik “Specijalne jedinice Milicije SUP-a Beli Manastir“ u okupiranom Podunavlju.
Osječka policija izvijestila je kako je ta paravojna jedinica 3. rujna 1991. prilikom napada na Bilje iz smjera Darde, u sadašnjoj Ulici Ivana Mažuranića zarobila petoricu pripadnika Zbora narodne garde (rođene 1955., 1956., 1957., 1958. i 1962.). “Nakon zarobljavanja, dvojica pripadnika spomenute jedinice, 58-godišnjak i 60-godišnjak, teško su ih fizički zlostavljali te ih na koncu i usmrtili”, izvijestila je policija.
Željko Milovanović se, inače, već godinama nalazi u najstrožem srbijanskom zatvoru na odsluženju 40-godišnje zatvorske kazne zbog ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića, a čudnim spletom pravnih okolnosti za isti događaj i na istu kaznu ga je osudio i zagrebački Županijski sud.
Naime, tjedan dana nakon ubojstva Pukanića i Franjića, kada je hrvatska policija krenula u akciju uhićenja počinitelja, Milovanović se već nalazio na području Republike Srpske gdje je iz Hrvatske prešao neposredno nakon ubojstva. Istražitelje hrvatske policije i USKOK hitno su pozvale kolege u RS jer je Milovanović bio lociran u jednom stanu u Doboju, međutim, navodno desetak minuta prije upada policije on je pobjegao.
U stanu i obližnjoj kući koji je koristio istražitelji su našli niz predmeta koji su Milovanovića povezivali s ubojstvom u Zagrebu, a najvažniji od njih je bila Milovanovićeva četkica za zube na kojoj je pronađen njegov DNK, koji policija u svojim bazama podataka do tada nije imala.
Upravo taj uzorak DNK uspoređen je s tragovima pronađenim u stanu u Petrinjskoj ulici gdje su se Pukanićeve ubojice pripremale za atentat i podudarnost ta dva uzorka predstavljala je dokaz kako Milovanović doista jest boravio pod lažnim identitetom u stanu u Zagrebu.
Iako je tada izbjegao uhićenje u BiH, Milovanović je pak sedam mjeseci kasnije uhićen u Beogradu. Budući da se radilo o osobi koja je imala i hrvatsko državljanstvo, jer je rodom iz Beloga Manastira, te srbijansko, koje je kasnije stekao, Milovanović nije mogao biti izručen Hrvatskoj već mu se sudilo u Beogradu.
S druge strane, niti hrvatsko pravosuđe nije željelo ustupiti progon, nego je USKOK za Pukanićevo i Franjićevo ubojstvo u odsutnosti optužio Milovanovića i pred Županijskim sudom u Zagrebu te je Milovanović i u Zagrebu i u Beogradu na kraju pravomoćno osuđen na 40 godina zatvora u dva zasebna suđenja.
Osim DNK, policija i USKOK su zagrebačkome sudu iznijeli i niz drugih dokaza protiv Milovanovića, a među ostalim o njemu su progovorili i njegovi suoptuženici od kojih su neki naveli kako im je Robert Matanić, organizator ubojstva, govorio kako je “Gavro jako opasan čovjek. Pravi komandos spreman na sve.”
Štoviše, u laptopu jednoga od okrivljenika pronađene su i fotografije Milovanovića kako pozira u stanu u Petrinskoj s nekoliko komada vojnoga oružja. Tijekom postupka također se doznalo kako je Milovanović tijekom rata bio pripadnik srpskih postrojbi u okupiranom Podunavlju, među ostalim jedne od formacija zloglasnih “Crvenih beretki”, paravojne skupine koju je u okupiranim područjima Hrvatske i BIH pod raznim nazivima organizirala srbijanska Služba državne sigurnosti, a koji će na kraju postati poznati jer će ubiti premijera Srbije Zorana Đinđića.
Već tada se spominjala i Milovanovićeva uloga u ratnim zločinima prilikom srpske okupacije Podunavlja, a prema nekima pričama Milovanović je ponižavao i pripadnike mirovnih snaga kada su došli u Podunavlje. Konkretno, neki od svjedoka su spomenuli priču kako je leteći paragliderom iz zraka urinirao po “mirovnjacima”.
Uglavnom, nakon mirne reintegracije Podunavlja Milovanović se prebacuje u Srbiju te se bavi ozbiljnim organiziranim kriminalom. Kreće se pod lažnim identitetima na području RH, Srbije, BiH i Crne Gore, pljačkajući banke i izvršavajući naručena ubojstva, te je stekao renome hladnokrvnoga i nemilosrdnoga plaćenoga ubojice posebno vještoga s postavljanjem eksplozivnih naprava.
Inače, Milovanović je nakon presude u Beogradu već pokušao 2012. pobjeći iz tamošnjega zatvora i to s još jednim bivšim pripadnikom srbijanski paravojnih postrojbi koji će kasnije postati ozloglašeni ubojica u balkanskom podzemlju, Sretkom Kalinićem zvanim Zver. Milovanović i Kalinić će uspjeti savladati čuvara u hodniku zatvora, no ubrzo će ih uhvatiti u dvorištu zatvora.
