Psihologinja Marijana Grgić iz Čitluka zajedno je sa suprugom prošla proces rehabilitacije u komuni nakon što je saznala da je on ovisnik o heroinu, a iako sama nikada nije bila ovisnica, odlučila je s njim ući u zajednicu, uvjerena da je podrška najbližih ključna u procesu izlječenja.
U prvim trenucima osjećala sam se izdano, a kao što je to slučaj kod većine žena tako sam i ja na samom početku pokušala prekriti sve, kao da se ništa nije dogodilo, razmišljajući da će problem, ako ga ne gledamo, sam od sebe nestati, ali to naravno ne ide tako – kazala je Grgić u razgovoru za Fenu.
U tom trenutku duhovnog, emocionalnog i materijalnog pada njezine obitelji, ističe kako joj se tada činilo da je Bog zatvorio sva vrata, a otvorio jedan prozor, te da nije bilo drugog načina za nju da opstane na ovom svijetu nego da ode sa svojim suprugom u komunu, iako sama nikada nije bila ovisnica.
Nudila se nekakva prilika za zaposlenje izvan ove države, međutim ja u tom trenutku nisam imala ni emocionalne ni fizičke snage da svoj put nastavim negdje daleko i počnem ga ispočetka. Jednostavno u tom mehanizmu potpuno spuštenog garda, rekla bih, osjetila sam da bi najbolje rješenje bilo da i ja malo poradim na sebi i na taj način pokušam zakrpati naš odnos i s moje strane koliko uspijem – kazala je Grgić.
Teže nego u zatvoru
Boravak u zajednici, ističe, ljudi često zamišljaju kao nekakav boravak u zatvoru.
Ja se znam našaliti da je i teže nego u zatvoru, a to kažem jer imam i klijenata koji su boravili u zatvorima. U zatvoru imate jedan dio u kojem možete slobodno pričati i misliti ono što vi želite. U zajednicama toga nema, dakle mijenja se potpuno ponašanje, ali i način razmišljanja. S profesionalnog stajališta, mislim da je to savršena bihevioralno-kognitivna terapija. Za razliku od psihoterapije gdje vi terapeutu dolazite jednom tjednom, ovdje ste od 0 do 24 pod nadzorom i zbog toga se ljudi toliko brzo izvuku i toliko brzo promjenu stavove i mišljenja – kazala je Grgić.
Dodaje kako je terapija intenzivna i teška, dan se sastoji od reda, rada i molitve.
Mi smo na početku proveli tri godine odvojeni jedno od drugoga, što znači da sam ja bila u kućama za žene, moj muž u kućama za muškarce. Tek kad smo promijenili svoje svjetonazore, način na koji razmišljamo, način na koji komuniciramo i način na koji se ponašamo i kad je taj način našeg ponašanja bio ocijenjen kao dovoljno netoksičan, mi smo se ujedinili, obnovili smo bračne zavjete i nastavili smo živjeti u zajednici još dvije i pol godine gdje smo dobili još dvoje djece, osim djevojčice koju smo već poveli sa sobom u zajednicu. Dakle, mi smo iz zajednice izašli s troje djece, bogatiji za dvoje djece i bogatiji za novi život, nove svjetonazore i taj put koji smo prošli dan danas nas drži, stajališta koja smo usvojili unutra dan danas nas drže i evo opstajemo nekako u ovom svijetu zahvaljujući onome što smo dobili tamo – istaknula je Grgić.
Naglašava kako je jako značajno kada obitelj ili partner zajedno prolaze proces rehabilitacije s ovisnikom.
Jako velik je potez kad žena odluči da će proći zajedno sa svojim suprugom taj proces. Međutim, ima tu nekih, reći ćemo možda i pogrešnih razmišljanja oko zajedničke rehabilitacije, a ta su da se žena često sama odluči rehabilitirati, a njezin muž ne želi i onda je ta rehabilitacija bezuspješna. Također puno puta će suprug, dakle onaj koji je u problemu, proći kroz proces rehabilitacije, međutim supružnik ne želi to proći s njim i ne oprašta mu i ta rehabilitacija je samo polovična. Najbolja je ona kad oboje prođu kroz proces, ali često mi se klijentice jave, one žele započeti proces rehabilitacije umjesto svog supruga. To ne ide. Nama se strane ovisnika uvijek treba jedan vapaj za izbavljenjem, odnosno vapaj za promjenom života i tek onda i supruga sama može proći kroz taj proces s njim – kazala je Grgić.
Ako se radi o toksičnom ovisniku koji nikako ne želi promijeniti svoje ponašanje i koji je uvjeren da je njegovo ponašanje najbolje, Grgić navodi kako se u tom slučaju taj proces rehabilitacije zapravo ne može ni početi i on neće dobro završiti, nego te borbe uvijek završe s još gorim mentalnim zdravljem i stanje od strane supruge.
Naglašava da je kroz ovo iskustvo, koje je prošla sa svojim mužem, naučila jako puno stvari, kao i da se potpuno promijenila, čak i fizički, emocionalno, socijalno i duhovno.
Jako je teško pobrojati neke točke promjene, ali rekla bih da su to prvenstveno duhovne promjene. Pogled prema životu je pun nade, pun vjere. Više ne gledam na stvari s nekakvim lošim predumišljajem, uvijek vidim u svemu nadu, uvijek vidim u svemu nekakvu priliku za poboljšanje. Problem mi više nije znak za potonuće, nego mi je znak za borbu i znak za rješavanje tog problema. Rekla bih da je to nešto najljepše što sam dobila boravkom u zajednici – kazala je Grgić.
Istaknula je kako je studiranje psihologije i rad s ljudima za nju bio poziv koji je osjetila još u mladosti.
Sjećam se da sam se i kao djevojčica uvijek bavila istraživanjem ovog svijeta i, kako bi danas rekli psiholozi, “overthinkingom”, odnosno razmišljanjem otkud smo došli, kamo idemo, zbog čega se osoba ponaša kako se ponaša i tek poslije sam saznala da se to zanimanje zove psihologija i jako sam sretna da sam uspjela to upisati i završiti. Ono što me danas vodi, misao vodilja kroz moje savjetovalište, je to da iz savjetovališta uvijek izlazim sretnija nego što jesam zato što sam odlučila poslušati svoj poziv i baviti se psihologijom – kazala je Grgić.
Rad s ovisnicima
Ističe kako iskustvo boravka u komuni, a zatim i završeni studij psihologije, danas koristi u radu s ovisnicima i njihovim obiteljima.
Rekla bih da je cijeli moj studij bio usmjeren eksperimentalno, usmjeren na istraživanje, na sve ono što se može saznati o ljudskom umu i ponašanju kroz nekakve znanstvene studije. Međutim, boravak u zajednici omogućio mi je uvid u ljudsko ponašanje, onako sirovo i bez ikakve literature. Danas se u svom savjetovanju koristim upravo primjerima iz zajednice budući da mi je ona omogućila da upoznam ljude iz cijelog svijeta. U jednom trenutku u kući smo imali 30 ili ako je bilo moguće 40 nacionalnosti iz cijelog svijeta i danas kad netko dođe s bilo kojim problemom, počevši od najvećih trauma do najljepših događaja u životu, ja uvijek imam pozitivni primjer i taj primjer uvijek crpim iz boravka u zajednici. Na početku kada klijenti dođu na savjetovanja kažem im opusti se, razgovarat ćemo, vjeruj mi da je svaki problem koji imaš već viđen. Nema tog problema koji nisam vidjela i nema tog problema koji je nerješiv, što je najbitnije – kazala je Grgić.
Danas ovisnicima pomaže na način da prvo detektiraju problem, pitaju ovisnika želi li surađivat, i ako želi problem je vrlo lako rješiv, a ako ne želi onda se mentalno osnažuje obitelj i priprema za sve moguće katastrofe.
Ovo je put bez obzira o kojoj se ovisnosti radi, je li to droga, alkohol ili kocka, koje je najviše u zadnje vrijeme. Ako ovisnik pristane na liječenje, proces je lakši, ali svejedno, ne trebamo zanemariti ni članove obitelji koji su uz boravak uz ovisnika razvili post-traumatski stresni poremećaj, koji se često poslije, nakon što se ovisnik otpremi u nekakvu zajednicu za liječenje ovisnosti, izrazi kod supruge ili kod članova obitelji kao anksiozni poremećaj ili napadaj panike. Dakle, ne smijemo zanemariti ni to da se njima događaju isto strašne stvari kao i ovisniku – kazala je Grgić.
Ona ističe kako je ključna stvar za uspješno izlječenje podrška.
Rekla bih da sam susrela jako puno raznih kalibara iz cijeloga svijeta, čak i djece ovisnika koja su već počinjala pokazivati ovisničko ponašanje, i ključ između onoga tko se izliječi i onoga tko se ne izliječi je podrška. Nije bitna bila pozadina osobe, bitno je bilo samo je li ta osoba imala barem jednu osobu u životu koja je pružila podršku. Ta podrška ne mora čak biti primarna obitelj, može biti učiteljica u vrtiću, u školi, učitelj klavira, dakle bilo tko tko je u toj osobi vidio potencijal. Sada kad sam to rekla zamislite kolika je naša odgovornost, sve ljude koje na ulici srećemo svakodnevno, u našem radu, u našim obiteljima, koliko odgovornost imamo. Trebamo biti motivator, biti podrška nekome tko pati, a to čak i ne pokazuje – kazala je Grgić.
Njena poruka obiteljima koje se suočavaju s ovisnošću jednog od svojih članova je da budu tu, da budu prisutni, da ne upiru prstom, da ne okrivljavaju, da ne katastrofiziraju.
U tom zločinu ovisnosti uvijek imate suučesnike, a suučesnici su uvijek primarna obitelj tako da se krivica mora raspodijeliti ravnopravno, a ne samo na ovisnika, on je taj koji je kolateralna žrtva loših obiteljskih odnosa. S teškoćom srca kažem ove riječi, budući da sam i ja bila suučesnik u ovisnosti mog supruga, ali moramo krivicu raspodijeliti ravnopravno i zatim raditi pozitivno na njoj, a ne se vrtjeti u krugu okrivljavanja. Dakle, samo hrabro, pozitivno potražiti pomoć, kucati na stotinu vrata, jedna će se otvoriti i kad se otvore problem smo riješili – kazala je Grgić.
Ovisnost nusprodukt trulog društva
Ističe kako je važno da društvo prestane stigmatizirati ovisnike, jer su to prije svega ljudi i nusprodukt našeg trulog društva, ljudi kojima je potrebna pomoć i podrška.
Oni nisu netko tko je došao sa strane pa smeta, oni su nusprodukt ovog trulog društva, što znači da koliko imamo mentalno bolesnih ili ovisnika u našem društvu, u tolikom smo loše društvo, što dalje znači da očito nismo razvili dobar sustav podrške, školstva, zdravstva gdje ćemo prije svega ne biti birokrati nego jedni prema drugima ljudi. Upoznala sam ovisnike ne samo iz BiH nego i cijelog svijeta i ono što nalazim u svemu tome je manjak ljudstva i odnosa između ljudi – naglasila je Grgić.
