Već na njemačkim autocestama u rijeci kamiona se brzo može uočiti pravilnost: prikolica i vjerojatno roba na kamionu je iz neke od bogatih članica Unije, a vučno vozilo i ponekad natpis na ceradi oglašava prijevoznika iz neke članice gdje su manje pristojbe za vozilo i osiguranje.
Ali prava svjetska zajednica i na njemačkim cestama se vidi na parkiralištima pred vikend kad je kamionima u pravilu zabranjen promet: čak i vozačima manje imućnih članica EU je to previše posla za premalo novaca.
Novinari postaje ARD su u društvu aktivista njemačkog sindikata posjetili parkiralište za kamione kod Dortmunda. Parkiralište je krcato jer ih nema dovoljno. Sa mjesta gdje nije predviđeno parkiranje teških kamiona ih tjera policija, a onda je tu i zakon džungle. Čak i na “službenim” parkiralištima jedva ima kamera za nadzor, čuvara nema praktično nigdje. Krađa goriva ili čak robe sa kamiona je uobičajena, odgovoran je onda vozač.
Iz cestovnih kolosa, stisnutih na jedva koji centimetar izlaze vozači sa svojom sirotinjom: na kamp-kuhalima se priprema nešto slično objedu, pored kamiona se barem malo pokušavaju oprati tako znojni od napornog puta. Prvi sugovornik je vozač iz Bjelorusije: angažirala ga je jedna agencija iz Litve i na dan dobije 75 eura – bez zdravstvenog i mirovinskog. A ako mora platiti globu jer na primjer nije poštivao ograničenje brzine – rokovi isporuke su previše tijesni da bi se poštivali prometni znakovi, tu gazda ne vidi zašto bi on plaćao njegov prekršaj.
Ma kakav hotel!
Nešto je načuo o programu Faire Mobilität kojem se u Njemačkoj još od veljače 2022. jamči vozačima da im poslodavac treba platiti hotelski smještaj za vrijeme noćne stanke kakva je obavezna u EU još od 2006., ali takav luksuz nikad nije imao. Spava i živi u svom kamionu jer za bilo što drugo nema novaca. Slično je i sa vozačem drugog kamiona na tom parkiralištu: on je iz Ukrajine i radi za gazdu iz Slovačke. Opet po tom njemačkom pravilu i jer vozi na njemačkim cestama, on bi trebao primati minimalnu nadnicu ove zemlje – 12,50 eura na sat. U stvarnosti, on dobije minimalnu plaću Slovačke – oko 800 eura mjesečno, a sretan je i što može obračunati pokoje troškove.
Najveća šala jest propis o takozvanoj kabotaži – obavezi poslodavca nakon najviše osam sedmica vozaču omogućiti povratak u domovinu. Njemačka sindikalistica Anna Weirich nam kaže kako je rijetko i čula da se ta odredba poštuje:
“Mnogo je izvještaja kako su vozači mjesecima, čak i preko godinu dana u jurnjavi od jednog do drugog odredišta u zapadnoj Europi, što pravno zapravo nije dozvoljeno.”
Stanje postaje zapravo još gore jer i (jeftinih) vozača kamiona nikad nije dovoljno. Edwin Atema je nizozemski sindikalist koji odlično poznaje stanje na europskim cestama. Ekipa ARD-a s njim odlazi na parkiralište kamiona kod Bad Hersfelda gdje se odmara i jedan vozač iz Filipina. Već osam mjeseci je neprestance u kamionu po cestama Unije i u stalnom strahu od policije: već odavno nema valjanju dozvolu boravka u EU, radnu dozvolu nikad nije niti imao.
Njemačkoj nedostaje 80.000 vozača kamiona
Tu su i dva vozača iz Indije – trik sa dva vozača jest da im “radni dan” po propisu EU ne traje 24, nego moraju na noćnu stanku tek nakon 30 sati vožnje. Odazvali su se oglasu u tamošnjim novinama, ali su najprije agenciji morali platiti 4.000 eura kako bi uopće došli u Europu. Sad primaju oko 1.700 eura mjesečno, ali i za njih vrijedi: što god da im se dogodi, to je njihov problem.
Nizozemski sindikalist nam pušta i snimku jednog telefonskog razgovora gazde i jednog filipinskog vozača koji se drznuo prigovoriti uvjetima rada: “Slomit ću ti šiju, Motherf… Na tvojim Filipinima dobiješ jedva 100 eura, a sad si mi tu došao izigravati heroja! Doći ću ti tamo i j… ću ti mater!” Za nizozemskog sindikalistu tu nema dvojbe: “Te tvrtke su zločinci.” Problem je i što vozači često nemaju izbora: naizgled vlada velik broj prijevoznika, ali zapravo je sve manji izbor poslodavaca.
