Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu je od 2009. godine, zaključno sa najnovijom odlukom u predmetu koji je pokrenuo savjetnik navodnog hrvatskog člana Predsjedništva BiH Slaven Kovačević, donio ukupno šest presuda kojima je zadužio domaće vlasti da mijenjaju važeća izborna pravila.
Nadaleko poznata presuda u predmetu “Sejdić i Finci protiv BiH”, zatim “Zornić”, “Pilav”, “Pudarić”, “Baralija” i najnoviji predmet “Kovačević” u kojima je Strasbourg rekao da su povrijeđena aktivna ili pasivna biračka prava na političku domaću scenu izbacile su samo probleme, a nijedno rješenje, što potvrđuje i činjenica da za skoro desetljeće i po, od prve presude, nije provedena niti jedna.
Za razliku od prethodnih apelanata, pravni stručnjaci tvrde da je Kovačević izborni sustav napao sa suprotne strane, ali da ni to ne uljeva nikakvu nadu da će ono što su rekli suci u Strasbourgu biti provedeno u djelo.
U Strasbourgu je prije gotovo 15 godina, odnosno krajem 2009. donesena presuda po apelaciji Derve Sejdića i Jakoba Fincija, koji se kao pripadnici reda ostalih – Romi i Židovi, nisu mogli kandidirati na izborima za članove Predsjedništva BiH i Dom naroda Parlamenta BiH. Tada je sud u Strasbourgu naložio izmjene Ustava BiH jer se, prema postojećem, na te dužnosti mogu kandidovati i biti izabrani samo pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda – Srba, Bošnjaka i Hrvata.
Samo pet godina kasnije, odnosno 2014. isti sud je donio presudu u slučaju “Azra Zornić protiv BiH”. Zornić se izjašnjava kao “građanka BiH”. Tada je sa adrese suda u Strasbourgu poručeno da je došlo do povrede člana 14 (zabrana diskriminacije) u vezi sa člankom tri Protokola broj jedan (pravo na slobodne izbore) uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, budući da se ona, jer nije pripadnica niti jednog konstitutivnog niti manjinskog naroda, nije mogla kandidirati i biti izabrana u navedene institucije.
Nije dugo trebalo da Europski sud za ljudska prava po istoj osnovi, točnije polovicom 2016. godine donese presudu u predmetu “Ilijaz Pilav protiv BiH”, jer se kao Bošnjak sa adresom u RS nije mogao kandidirati za člana Predsjedništva BiH, jer se u Srpskoj, kao izbornoj jedinici, bira samo srpski član Predsjedništva BiH.
Nakon toga, slijedi predmet “Pudarić”. Naime sud u Strasbourgu krajem 2020. donio je presudu u predmetu “Svetozar Pudarić protiv BiH”, kojom je utvrdio da je BiH diskriminirala Pudarića, u vezi sa pravom na kandidaturu za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda sa teritorije FBiH.
Presudama je navedeno kako je BiH dužna da ukine diskriminatorske odredbe u Ustavu i Izbornom zakonu BiH, koje pripadnicima nacionalnih manjina, ali i onima koji se izjašnjavaju kao građani, te pripadnicima konstitutivnih naroda na cijeloj teritoriji države onemogućuje kandidiranje na izborima za članove Predsjedništva i Dom naroda parlamenta BiH. To se smatra presedanom u radu ovog suda, jer je od jedne zemlje zatraženo da mijenja svoj Ustav.
Europski sud je 29. listopada 2019. objavio presudu u predmetu “Irma Baralija protiv BiH”. Ona se žalila da joj je usljed neodržavanja lokalnih izbora u Mostaru od 2008. uskraćeno pravo da bira i bude birana za vijećnicu u gradskom vijeću grada Mostara, te naložio izmjene Izbornog zakona u roku šest mjeseci ili da nakon tog roka Ustavni sud BiH donese privremeno rješenje. Parlament BiH usvojio je izmjene Izbornog zakona u dijelu koji se tiče izbora u Mostaru koji su održani 20. prosinca 2020., čak 12 godina nakon posljednjih održanih. Najnovija presuda u ovom domenu je predmet “Kovačević protiv BiH”, a sud u Strasbourgu je procijenio da je apelant Slaven Kovačević navodno diskriminisan zbog načina izbora članova Predsjedništva BiH i izaslanika u Domu naroda Parlamenta BiH.
Suština ovog slučaja je u tome da Europska konvencija propisuje samo jednu odredbu o izborima. To je odredba iz člana tri Prvog protokola uz konvenciju, koja državama nalaže četiri obveze i to da u razumnim vremenskim razmacima održavaju izbore, da oni budu slobodni, da glasanje bude tajno te da se omogući biračima da slobodno izraze svoje mišljenje pri izboru organa vlasti. To je sve što ova konvencija traži od država kada je riječ o izborima, naveo je profesor ustavnog prava Milan Blagojević.
Iz navedenog, naglašava on, jasno proizlazi da konvencija ne zabranjuje državama da imaju konstitutivnost naroda i na njoj zasnovan Dom naroda kakav je u Parlamentu BiH.
– Konvencija nijednom svojom normom ne naređuje da u takvom zakonodavnom domu moraju biti zastupljeni pripadnici ostalih, a ne samo pripadnici konstitutivnih naroda. Također, spomenuta konvencija ne zabranjuje državama ni da izbori za Dom naroda budu organizirani tako da pet Srba izaslanika bude birano sa teritorije RS, a da po pet izaslanika Bošnjaka, odnosno Hrvata budu izabrani sa teritorije FBiH – poručio je Blagojević.
Nadalje, pojašnjava da Europska konvencija nijednom svojom odredbom ne zabranjuje takva ustavna rješenja kakva imamo u BiH niti propisuje da konstitutivni narodi kao ustavna kategorija i navedeni način izbora, kakav imamo za Dom naroda, predstavlja diskriminaciju.
-Sve te zabrane hoće da nametne Europski sud za ljudska prava svojim odlukama koje nisu odluke, već poduhvat sudaca kojim oni stvaraju svoje sudačke norme kakvih nema u konvenciji pa onda sude po tim svojim normama, a ne po normama iz Europske konvencije. Tako je Europski sud za ljudska prava radio u svim slučajevima, počevši od predmeta “Sejdić-Finci” pa do ove posljednje odluke u predmetu “Kovačević” – poručio je Blagojević i dodao da su upravo zbog toga sve takve odluke suda protupravne, jer su suprotne Europskoj konvenciji.
Viši asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banja Luci Igor Popović navodi da se predmet “Kovačević” može komentarirati sa dva stajališta i to curenja informacija o presudi i njene suštine.
-Govoreći o prvom, pravila Europskog suda za ljudska prava (ESQP) propisuju postupak donošenja i objavljivanja presuda. Prema tim pravilima, nije bilo moguće da niti jedan medij ima uvid u presudu prije službenog objavljivanja. Također, nije moguće ni da podnositelj predstavke bude informiran o ishodu prije nego što se presuda objavi. Stoga, došlo je do protupravnog curenja presude i ESQP bi trebalo da istraži taj incident zbog zaštite svoga integriteta – naglasio je Popović.
Smatra da bi istraga o curenju mogla, hipotetički govoreći, da utvrdi je li sam postupak pred vijećem bio kompromitiran i pristrasan.
-Ovo je prvi slučaj curenja presude ESQP te je to dodatni razlog da se sud izjasni o ovom pitanju. Iz medijskih napisa pročitao sam da je Europski sud naveo da će se provesti istraga, ako se utvrdi da je presuda zaista procurila. Ovo je dobar početni signal koji ukazuje da sud želi da zaštiti integritet i pravičnost postupaka pred njim – smatra Popović.
Mnogo komentara političara, analitičara, ali i pravnika prethodnih dana izneseno je u slučaju tumačenja u predmetu “Kovačević”.
– Iako većina njih nisu stručnjaci koji se bave pravom ljudskih prava i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKQP), nakon svih komentara, teško je dodati nešto novo. Međutim, suština presude u predmetu “Kovačević” odnosi se na aktivno biračko pravo (pravo glasa) i to je osnovna razlika u odnosu na sve ostale presude protiv BiH, a koje se tiču izbornih prava, počev od predmeta “Sejdić i Finci” pa nadalje. U tim predmetima, lica su se žalila da ne mogu da budu izravno ili neizravno birana (pasivno biračko pravo) u Dom naroda Parlamenta BiH i Predsjedništvo BiH zbog etničkog i teritorijalnog principa koji je na snazi – naglašava Popović.
Dakle, naglašava, Kovačević je vrlo kreativno pristupio izbornom sustavu BiH i pravnički ga napao sa suprotne strane u odnosu na prethodne aplikante.
– Europski sud je utvrdio da je podnositelj predstavke diskriminiran kao glasač u odnosu na izbore za Predsjedništvo BiH i sastav Doma naroda. To je, dakle, suština predmeta – povrijeđeno je njegovo aktivno biračko pravo. Tu valja navesti i izdvojeno mišljenje predsjedavajuće vijeća koja smatra da je predstavka nedopustiva – naglasio je Popović.
Smatra da će pitanje dopustivosti biti ključno pitanje, ako predmet dođe u fazu drugostupanjskog postupka pred Velikim vijećem.
– Da li će BiH uložiti žalbu, ovisi od odluke zastupnika BiH pred ESQP. Navedeno izdvojeno mišljenje, kao i činjenica da je presuda procurila, pružaju dovoljan osnov da se žalba uloži – navodi Popović.
