Franjo Mikulić vratio se u rodno selo Dužice prije 11 godina, nakon što je punih 41 godinu proveo radeći kao tokar u Švicarskoj.
Danas ovaj osamdesetdvogodišnjak u zaselku Smokinje uživa u zasluženoj mirovini sa suprugom.
Mikulić je zanat izučio u Mostaru, a nakon odsluženja vojnog roka otišao je u Švicarsku 1968. godine.
Iako vlada opće mišljenje da u inozemstvu teku med i mlijeko, on ističe kako se novac tamo mora pošteno zaraditi te da nitko ništa ne poklanja. Kako objašnjava, čovjek mora uložiti fizičku snagu i trud da bi zaradio plaću.
Odluka o povratku na rodnu grudu nije donesena preko noći, već je sazrijevala godinama. Ipak, Mikulić iskreno priznaje da iz sadašnje perspektive, kada bi mladi čovjek unaprijed znao što ga sve tamo čeka, možda ne bi ni otišao u tuđinu, prenosi Jabuka.tv..
U Smokinjanima danas stalno živi tridesetak ljudi u 11 domaćinstava, no zajedništvo mještana u svakoj akciji izdvaja ovo mjesto od drugih. Sugovornik Glasa Hercegovine navodi kako su zajedničkim snagama realizirali brojne projekte, od dovođenja vodovoda do trenutnog zidanja zida oko groblja i uređenja dječjeg igrališta.
Kao posebnu tradiciju ističe zajedničko kićenje bora za Božić, kao i paljenje svitnjaka i badnjaka, što smatra rijetkošću u današnjem vremenu.
U Švicarskoj su mu se najviše sviđali red, disciplina i poštivanje zakona, no naglašava da je u Hercegovini život otvoreniji. Prema njegovim riječima, presudio je povratak jer ovdje dan traje duže i ima puno više druženja nego u inozemstvu.
Nakon povratka, Mikulić je staru obiteljsku štalu iz 1959. godine preuredio u konobu kako je ne bi porušio.
Danas u njoj čuva brojne starine koje većinom potječu od njegove obitelji, poput starog štednjaka, kredenca s početka šezdesetih, kutije za duhan svoga pokojnog oca, pegle na žar i gargaša za vunu. Mlađim generacijama pojašnjava i čemu je služio stari kantar, napominjući da se njime najviše mjerio duhan, ali i telad i krmad.
Unatoč tome što je prije nekoliko dana navršio 82 godine, zdravlje ga i dalje odlično služi. Svako jutro ustaje u pola sedam, redovito vozi automobil, a sa suprugom održava baštu i imanje.
Na koncu, iz vlastite perspektive preporučuje našim ljudima u inozemstvu da se u mirovini ipak vrate u svoj rodni kraj ako im je to ikako moguće.
