„Nije obduciran i nije nigdje pokopan. Što mi više treba od dokaza da je moj sin živ i da je nekome dan“. Tim riječima započinje svoju ispovijest Dragica Manojlović (65) iz Valjeva, majka dvije odrasle kćeri. Ali i jedan sin koji je, kako tvrdi, kao i tisuće drugih beba, nestao ubrzo nakon rođenja s objašnjenjem da je „umro“.
Organizacije koje istražuju ove slučajeve navode da je čak 10.000 beba nestalo iz rodilišta diljem Srbije u posljednjih više od šest desetljeća pod sumnjivim okolnostima. Svjedočanstva roditelja o tome imaju gotovo identičan obrazac, liječnici ih obavještavaju da je dijete umrlo nakon rođenja, ali im nije bilo dopušteno vidjeti tijelo djeteta, niti im je rečeno gdje je pokopano. Najčešća rečenica koje se majke sjećaju je ova: „liječnik mi je rekao da je moja beba mrtva i da je bolje ne vidjeti mrtvo dijete, jer ću tu sliku pamtiti do kraja života.“
Dragica, koja je sada aktivistica Udruge roditelja nestale djece Vojvodine, sumnja u tu verziju već četiri desetljeća, izvještava Blic.
Kao drugo dijete, u to vrijeme radnica “Krušike”, Dragica je rodila 29. listopada 1986.
-Sljedećeg jutra, bez mog znanja, s obzirom na to da je rođen prijevremeno i da je rođen s 200 grama manje od propisane težine, moj sin je prebačen iz valjevske bolnice u Beograd. Odmah nakon otpusta iz rodilišta kontaktirala sam ustanovu u Beogradu u kojoj je bio smješten i dobila informaciju da njegovo stanje nije dobro. Misleći da mogu biti s njim, odlazim u tu ustanovu, ali mi kažu da nema mjesta za mene, ponavljajući da moje dijete nije dobro, da mu unutarnji organi nisu razvijeni – prisjeća se.
Ona i njezin pokojni suprug, nastavlja, dolazili su u Beograd svaki drugi dan, imali su priliku kratko vidjeti svoje dijete i uvjeriti se da nije na kisiku i da se hrani iz bočice.
Vidimo normalno rastuću bebu, a liječnici nam stalno govore da stanje nije dobro, da već imamo jedno dijete kod kuće i da se brinemo o njemu… I onda, 4. siječnja, nešto više od dva mjeseca nakon rođenja, dobivamo telegram da nam je sin preminuo. Sljedeći dan dolazimo u ustanovu, tražimo da vidimo dijete, ali nam kažu da ne možemo, “jer je na obdukciji” i da će ga pokopati – priča za Blic.
Valjevka se prisjeća da tadašnji sustav nije dopuštao da se propituje službeni izvještaj bolnice, da je i sama vjerovala liječnicima, “jer je tko god počeo postavljati pitanja proglašen ludim”. Međutim, kako kaže, počela je sumnjati u službenu verziju djetetove smrti nakon očevih riječi “zašto bolnice ne pokapaju starce koji u njima umiru, već samo bebe”.
A onda, sjeća se, kada 1989. godine treći put ostane u drugom stanju, slijedi isti scenarij.
Opet, nakon liječničkog pregleda, istog dana, rađam u osmom mjesecu, ovaj put carskim rezom, i opet moje dijete, ovaj put djevojčica, prebacuju u istu ustanovu u Beogradu. Međutim, nisam odustala od toga da tada budem uz nju. Liječnici mi kažu da to nije isti slučaj kao s prethodnom bebom, da je dijete zdravo i da se ne trebam brinuti, ali budući da sam već prošla kroz pakao, rekla sam im da ću ili umrijeti ili ostati uz nju. Svakodnevno sljedeća dva mjeseca vidim kako u ustanovu dolaze žene koje kažu da su “majke i čekaju “svoju” djecu, a nijedna od njih ne ide dati mlijeko za dijete. Ne idu jer nemaju mlijeko, a nemaju mlijeko jer nisu rodile”, tvrdi Valjevka.
Za to vrijeme provedeno u ustanovi u Beogradu, kako kaže, nijedno dijete nije umrlo.
-Tada sam zaključila da bebe “umiraju” samo majkama koje nisu bile s djecom, što se meni dogodilo prvi put, a da je moj sin otišao drugoj ženi – kaže Dragica.
Nestale bebe bile su javna tajna sve do 2013. godine, kada je majka jedne bebe dobila spor protiv Srbije pred Europskim sudom za ljudska prava.
Dragica, cijelo vrijeme uvjerena da joj dijete nije umrlo, tada postaje članica Udruge roditelja nestale djece Vojvodine i započinje pravnu bitku, tražeći službene odgovore.
- Dobila sam odgovor od ustanove u kojoj je navodno preminuo da dijete nije obducirano. Iz Beogradskih “Pogrebnih službi” kažu mi da nijedno dijete s prezimenom Manojlović, koje je umrlo 4. siječnja 1987., nije pokopano na grobljima kojima upravlja to JKP. Općina Savski venac dostavlja potvrdu iz matične knjige umrlih, u kojoj je samo muško dijete napisano s prezimenom Manojlović, ali bez matičnog broja. Pišem Ministarstvu unutarnjih poslova zašto moje dijete nije dobilo rodni list, već je u njihovim knjigama zavedeno samo spolom i prezimenom. Kažu mi da im matični ured nije poslao broj – nabraja Dragica.
Svi ti dokumenti, potpisani i ovjereni od strane državnih službenika, služe joj kao dokaz da je njezin sin živ.
-Nije obduciran, nije pokopan – što mi više treba kao dokaz da nije umro, nego da je bio živ i nekome dan – zaključuje.
A za istinu o sudbini svog sina, kaže Dragica, „borit će se dok je živa“.
Na pitanje što bi mu rekla da ima priliku danas ga sresti i upoznati, odgovara – „samo neka je živ i zdrav, gdje god bio“.
-Ne bih ga htjela povrijediti, rekla bih mu da živi gdje god želi i s kim god želi, samo da zna da ovdje ima svoju kuću, svoje dvije sestre, svoju obitelj… Već sam dva puta umrla, ne bih požalila treći put, samo da saznam istinu – kaže Dragica Manojlović.
