Mostar je jedna od prijestolnica neofašističkog djelovanja. I Pavelić bi im pozavidio. Neka prebroje godine koliko je dobila Herceg-Bosna u Haagu– samo su to neke od ratno- huškačkih izjava koje smo mogli čuti ovih dana od neoboljševika koji u 21. stoljeću nose zastave jednog totalitarnog režima, a sve u povodu obljetnice ulaska partizana u Mostar. Inače mirni i staloženi gradonačelnik Mostara Mario Kordić jedini je oštro odgovorio na dehumaniziranje cijelog jednog naroda i etiketiranje Mostara koji je zapravo jedini multietnički grad u BiH.
Piše: Miroslav VASILJ
No zastanimo malo. Vratimo se ponovno na izjave s početka. Kada izbrišete Mostar kao da ju je izgovorio Vladimir Putin koji na jednak način etiketira Ukrajince. Stara je to škola iz bivšeg sustava koju su mostarski neoboljševici dodatno izvježbali u Alijinoj Armiji BiH. Tako one druge treba prikazati kao neofašiste, dehumanizirati ih i etiketirati na svaki mogući način.
Činjenice iz Drugog svjetskog rata su i ovdje nevažne. Žrtve talijanskih fašista, njemačkih nacista, ustaša i četnika još manje. Važno je lagati. Upirati prst u drugog i drugačijeg. Stvarati mitomaniju. Opravdavati zločine nad pobijenim civilima i franjevcima koje su počinili pripadnici KNOJ-a preteče UDBA-e. Nevažno je što su franjevci tijekom ustaškog terora javno s oltara osuđivali rasne zakone. Što su se glasno protivili ustašama zbog masovnog ubijanja Srba i Židova.
Tako provincijal fra Krešimir Pandžić još 1941. godine poručuje Pavelićevom opunomoćeniku za Hercegovinu generalu Vladimiru Laxi vezano za odvođenje Srba. „Odvode se nevini ljudi i ubijaju bez ikakva procesa. Mi ispred hercegovačkih katolika prosvjedujemo protiv ovakvog postupka. Ako će se hrvatska država temeljiti na krvi nevinih ljudi, onda neka ide u propast.“ Jasno da jasnije ne može biti!
Nije važno što su skrivali na stotine Srba, Židova, Muslimana, Hrvata protivnika Pavelićevog zločinačkog režima i na taj način izlagali svoj život. Što je provincijal iz 1943. fra Leo Petrović u mostarskoj Donjoj Mahali krio Olgu Humo, suprugu narodnog heroja Avde Hume koji je i sam 1945. godine upozoravao komunistički vrh da zbog ubojstava Hrvata i Muslimana pripadnici ta dva naroda u Hercegovini partizane smatraju srpskom vojskom. Naravno i među franjevcima je bio manji broj onih koji su podržavali ustaški režim jednako kao što je bio i manji broj onih koji su bili u partizanskim postrojbama, a Crkva se od ovih prvih ograđivala na svaki mogući način.
Pa zašto su onda komunisti počinili takav zločin? Zašto su pobili 66 franjevaca i 13 biskupijskih svećenika i veliki broj nevinih civila u Hercegovini? Crkva smatra da je riječ o zločinu iz mržnje prema vjeri – in odium fidei. No kada se uzmu razmjeri i obrasci uništenje ercegovačke franjevačke provincije i činjenica da je riječ o intelektualcima onda objašnjenje in odium fidei ne može biti jedino. Ovdje se išlo i na uništenje intelektualne elite jednog naroda. Na njihovu memoriju. Sjećanje. Upravo onako kako je Staljin istrebljivao poljsku inteligenciju u Katinskoj šumi.
No mostarskim boljševicima iz 21. stoljeća to nije važno. Važno je širiti mržnju. Posebno onima koji su dizali moral u posljednjem ratu u Alijinoj Armiji BiH. Do njih još nisu došle europske rezolucije o osudi totalitarnih sustava.
Tako su mostarskim malo fašistima – malo antifašistima partizani dobri kada ubijaju franjevce, ali im se ZAVNOBIH u kojem se spominje da BiH nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska nego je i srpska i hrvatska i muslimanska baš nešto ne sviđa.
