Trideset i četiri godine nakon krvave berbe grožđa u Lovasu, svjedoci još uvijek traže pravdu. Petar i Vedran Vuleta prisjećaju se dana kada su civili natjerani u minsko polje i masakrirani, a za zločin nitko nije odgovarao.
Danas su polja mirna, prekrivena vinovom lozom, ali ispod zemlje i dalje leže bolna sjećanja. Petar Vuleta i danas teško govori o danu kada je selo okupirano i kad je, kako kaže, zlo preplavilo sve što je bilo ljudsko.
–Lovas je okupiran 10. listopada 1991. godine. Ušli su najprije dobrovoljačke četničke postrojbe, pa vojska. Taj dan selo je granatirano, zadruga i silosi pogođeni, a ljudi izvođeni iz kuća, ubijani ili zatvarani u strojarsku radionicu PZ Lovac. To je bio klasičan zatvor, prisjetio se Vuleta.
Iz kojeg se mnogi nikada nisu vratili. Spavali su na betonu i čekali noć i prozivku. Znali su – kad čuju svoje ime, možda je to posljednji put. Jedan za drugim ljudi su padali pod udarcima palica i bajuneta.
-To su bili, kako su oni govorili, njihovi dobrovoljci, pa su čak imali i neke oznake Bijelih orlova i slično. Tu su nas zatvorili i rekli da moramo reći tko noću puca, tko izlazi iz kuća, gdje su ustaše, tko je pobjegao, tko je, kako su govorili, htio “pobiti Srbe”, mještani Lovasa i tako dalje. Onda su rekli da se nitko ne smije pomaknuti. Dobro se sjećam, jedan od njih, četnik, imao je metalnu palicu. Kad bi netko samo malo pomaknuo ruku ili nogu, netko bi iz hodnika doviknuo: “Onaj tamo se miče!” I onda bi taj s palicom došao i tukao. Ljudi nisu smjeli ni otići mokriti, nisu im dali, morali su to obaviti doslovce ispred sebe. I tako je svanulo jutro 18. listopada… A onda je nastupio masakr, rekao je Petar kroz suze.
Toga jutra stigla je zapovijed: “Idete brati grožđe”. Pedesetak Hrvata natjerano je u kolonu prema rubu sela. Ondje ih je čekalo minsko polje.
-Kad smo došli blizu minskog polja, oni su ušli u kolonu, a mi smo bili s vanjske strane, navodno da ustaše ne bi pucale na njih. Svaku njihovu zapovijed morao si izvršiti. Naredili su nam da presiječemo polje. Išli smo u koloni po dva, a zatim po jedan, i doslovno presjekli polje. Kad smo to napravili, naredili su nam da se uhvatimo za ruke i da kosimo djetelinu nogama, lijevo–desno. I mi smo to radili, dok jedan od nas, pokojni Kraljević, nije naišao na minu. Vidio je mine i rekao da su ispred nas. Ja ih nisam vidio, ali pokojni Ivić Samović rekao je da je vidio kako mu je jedan od četnika skočio na leđa, nogama, i tada je Kraljević pao na minu. Vidio sam kad ga je raznijelo, doslovce je poletio kroz zrak. Nastao je metež, počeli su pucati po nama, priča.
Samo su rijetki preživjeli da svjedoče. Oni koji su ostali živi ponovno su vraćeni u zatočeništvo i svjedočili novim zlostavljanjima.
–Kasnije smo, sjećam se dobro, pred onom školom prvo iskopali neki rov. Ne znam zašto je taj rov uopće kopan. Potom su nas vratili ponovno u dvorište zadruge. Tamo se opet pojavio jedan od četnika, ne sjećam se imena. Bio je bokser, snažan, zavrnutih rukava, nabildan. Zgrabio je sjekiru iz panja i krenuo klati ljude tom sjekirom, rekao je Vuleta.
U godinama koje su slijedile suđenja su bila duga, dokumenti su se gomilali, a istina razvodnila. Svjedoci su umirali prije presuda. Na kraju – nekoliko godina zatvora. Petrov sin Vedran tada je bio dijete, sjeća se straha i sablasne tišine. Danas ga, kaže, muče pitanja bez odgovora.
–Otkrio sam da kod nas postoji jedna presuda za koju jako malo ljudi zna – riječ je o Dragoljubu Aranđeloviću, koji je osuđen zbog genocida na 20 godina zatvora pred Županijskim sudom u Osijeku. Međutim, on je osuđen u odsutnosti. Ako se danas pojavi, ako je uopće živ, vrlo vjerojatno bi imao pravo na ponovno suđenje. Suđenje je bilo pokrenuto kod nas u Vukovaru, a jedina pravomoćna presuda koja postoji u Hrvatskoj u tom procesu, u kojem je bilo optuženo 18 predratnih Lovašana, jest oslobađajuća presuda Iliji Vorkapiću. Tu presudu, nakon žalbe Državnog odvjetništva, potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Dakle, čovjek nije kriv i tu je kraj priče. Nakon potpisivanja sporazuma o suradnji u izručenju ratnih zločinaca – ne zove se točno tako, ali slično – suđenje za Lovas prepustili smo Srbiji, kaže Vedran.
Ali iz hrvatske optužnice nestala su četiri imena. Ostalo ih je četrnaest. Neki nikada nisu odgovarali.
-Zbog dugotrajnosti postupka, dio optuženih je umro, a automatski se smanjio i broj žrtava za koje se sudilo. Ukupno je suđenje za Lovas trajalo od 2007. do 2020. godine – čak i duže od suđenja za Ovčaru. To su situacije koje ljudima teško padaju. Na kraju je ispalo da je optuženo, odnosno okrivljeno, samo osam ljudi, a nakon žalbe su im kazne dodatno smanjene. Od njih osmorice, samo su šestorica na kraju bila osuđena, dok su Željko Krnjajić i Milan Devčić, predratni Lovašani, oslobođeni. Tako da, prema trenutnim presudama, nitko iz Lovasa nije kriv – ne postoji nijedna presuda koja kaže da je netko iz Lovasa odgovoran za ratni zločin u Lovasu, dodaje Vedran Vuleta.
Unatoč svemu, Lovas danas živi. Polja su zelena, vinogradi obnovljeni, ali svaka kuća zna svoju priču i ime koje nedostaje.
–Ljudi kažu da se pravda među nama nikada neće do kraja zadovoljiti. Mene i mnoge spašava jedino vjera, krunica i pouzdanje u Boga. E sad, možete misliti kako se neki ljudi osjećaju. Kao jedna žena koja ima informacije da je određeni čovjek sudjelovo prilikom odvođenja njenih sinova.Nikad nitko nije rekao da ih je on ubio, ali on se na sudu nikada nije pojavio. Imao je, ako su podaci na internetu točni – dva puta poziv u Beograd. Nije se pojavio nijednom, rekao je Vedran Vuleta.
U Lovasu danas rastu novi vinogradi, ali zemlja i dalje pamti sve one koji su u nju pali i nikada se više nisu vratili.
VIDEO NA LINKU.
