Dvadeset posto populacije u Hrvatskoj kocka na mjesečnoj razini, mnogi od njih razvili su ovisnost. Iako posljedice kockanja trpe mnoge obitelji, broj uslužnih mjesta stalno raste…
– To vam je strašan osjećaj, ta svjetlost, zvukovi, atmosfera. U svim kockarnica vam je zatamnjena atmosfera. Nemate otvorene prozore da se ne vidi je li dan ili noć. Nemate nigdje sata da vidite koliko je vrijeme. Nude vam jesti, piti. Samo da ne biste izašli van. U nekim čak modernim kockarnica upucavaju kisik unutra kako biste bili što duže budni. Što duže ostajanje u kockarnici znači i gubitak svog novca kojeg imate sa sobom. Tako sam ja ušao u labirint. Jednostavno nisam znao kako van, govori Karlo Gradišar.
Prvi prvi susret s kockom imao je sa šest godina.
– Sjećam se dok sam bio u Njemačkoj s roditeljima. Tamo je u jednom tornju postojao aparat koji je bio sav blješteći, sjajan, šaren. Boje su se izmjenjivale i mene je to privuklo. Znam da je netko ubacio novac i da se ostvario nekakav dobitak, prisjeća se.
Kao dijete profesionalno je trenirao tenis, svirao klavir no dogodio se rat. Nije bilo više tenisa ni prijatelja s kojiima se družio. Prvu cigaretu zapalio je s 10 godina.
– S 12-13 godina nažalost sam čak i snifao ljepilo i pio alkohol, a tu se našlo i ponekad igranje poker aparata. Za maloljetnike je bilo zabranjeno, ali nije me sprečavalo. Nisam više bio onaj dječak koji je marljivo trenirao i radio, nisam više želio svirati klavir, govori Karlo.
Luka (32) u svijet kocke ušao je sa 17 godina. Stariji kolega s posla odveo ga je u kasino. Krenulo je s malim ulozima, ali kako je vrijeme prolazilo, oni su postali sve veći, a posjete kasinu sve češće.
– Kad su počeli prvi ozbiljniji ulozi se, tj. iznosi se gubiti, jednostavno sam se počeo zatvarati u sebe. S obzirom da sam sam po sebi potištena osoba, to zatvaranje u mene je donijelo samo još veće probleme u mojoj glavi i nesnalaženje u svemu tome. Jednostavno, kako je vrijeme išlo, ja sam znao izgubiti na dan cijelu plaću, priznaje Luka.
Filip (19) kaže da je sve počelo iz zabave.
– To je sve počelo s 13 godina. Pet kuna listići. Većinom uz pratnju svog oca. I kako sam sve rastao, to me preuzelo. Krenuli su sve veći iznosi. Krajem srednje škole su već počela posuđivanja kod svih mogućih prijatelja i poznanika. Posuđivanja kod kamatara. Dolazilo je i do krađa u obitelji i ostalih ilegalnih stvari, govori Filip.
Roditelji su, kaže, znali da uplaćuje listiće, ali nisu shvaćali koliki je problem stvarno velik.
– Doslovno je to bilo svaki dan i kad bih bio bolestan, zamolio bih nekog prijatelja da mi uplati listić, govori Filip.
Profesor Neven Ricijaš s Edukacijsko-rehabilitacijskog Fakulteta u Zagrebu ističe kako je u Hrvatskoj uvijek postojalo uvjerenje da sportsko klađenje nije opasno, da je to sastavni dio kulture sporta.
– Često ih prati uvjerenje da znanje o sportu može jako doprinijeti ishodima. I onda se opet događa ta preokupacija proučavanja sportskih događaja i bavljenja sportskim klubovima koja može odvesti u to da se zanemaruju druge obveze. Danas industrija kockanja, posebno industrija sportskog klađenja, je sponzor sportskim događajima, sportskim manifestacijama i sportskim klubovima koji su vrlo jaki i atraktivni i imaju određeni renome u hrvatskom sportu. I zapravo neminovno spajate industriju sporta sa industrijom igara na sreću, odnosno industrijom kockanja, kaže Ricijaš.
Italija je uvela 2019. potpunu zabranu oglašavanja, potpunu zabranu sponzorstava.
– Nevjerojatno je da se do te mjere igre na sreću reklamiraju, a dokazano je, istraživanja su pokazala da upravo ovakve reklame jako loše utječu na ljude koji već imaju problema s kockanjem. Pri čemu su isto tako istraživanja pokazala da mlade osobe koje kockaju se, osobito oni koji su u problemima, se puno češće prisjećaju poruka koje su navedene u reklamama za kockanje i gdje ih reklame vrlo često potiču na nove kockarske aktivnosti, ističe Davor Bodor, specijalist psihijatar, Klinika za psihijatriju Sveti Ivan Zagreb.
