Mnogi Hrvati napustili su svoju zemlju u potrazi za boljim uvjetima života. “Obećana zemlja” obično je bila Njemačka, posljednjih godina i Irska. No većina ih je i u Skandinaviji, pa tako i u Danskoj. Životni standard tamo je visok kao i sustav obrazovanja i zdravstva.
No, nije sve tako bajno.
Na Redditu se javio jedan Hrvat koji se iz Danske odlučio vratiti kući. Tamo je bio tri i pol godine, studirao marketing i menadžment te uz faks radio za Wolt i profesionalno igrao poker. On je opisao svoj život u Danskoj, prenosi Večernji list.
“Igrao sam poker cijelo vrijeme uz faks, bio profitabilan igrač, ali nisam znao koliko mogu zarađivati ako igram 30-40 sati tjedno jer bi igrao samo desetak sati na tjedan. Kad sam završio faks, poslao sam 100 zahtjeva za posao. Dobivao tri vrste odgovora. Prva vrsta je bila odbijanje bez navedenog specifičnog razloga. Druga vrsta je bila odbijanje, traže master (5 godina faksa). Treća vrsta je bila – ne primamo ljude koji ne znaju danski. Imao sam jedan marketinški posao u struci. Plaća je bila niska za danske standarde, a šef je bio kreten. Tražio sam povišicu, on je odbio, ja sam otišao odatle. U cijeloj ovoj priči sam ja radio Wolt uvijek, i dok sam bio na faksu i dok sam radio taj marketinški posao i kasnije kada sam igrao poker skoro full time. Wolt plaća je bila bolesna. Između 200 i 300 danskih kruna po satu prije poreza zavisno u koje doba dana radiš. Kad sam dao otkaz, slao sam zahtjeve, radio Wolt po danu, a navečer bih igrao poker.”
Ipak o Danskoj ima samo riječi hvale. “Super su ljudi, malo povučeni, ali kada se napiju, postaju divlje zvijeri, glasni su i veseli. Jako organiziran, pametan, u duši dobar narod. Ne znaju što znači nemati novca, troše pare kao da nema sutra. Prijevoz, zdravstvo, online organiziranost i tako te stvari su vrhunske. Hrvatska je po tom pitanju dosta godina iza. Plaće vrhunske. Hrana jeftinija nego kod nas u marketima. Restorani i kafići odvratno i po meni neopravdano skupi. Pive 60 kuna, što god želiš vani uzeti i pojesti za van, minimalno ćeš platiti 100 kn. Sve osim kebaba, blaženi Turci me spašavali kad sam tek došao u Dansku, jeo sam kebabe na dnevnoj bazi. Roba jeftinija, imaju nevjerojatne popuste što se tiče robe, i brendirane i nebrendirane, bagatela sve. Ovo sve pišem, ako itko tko ovo bude čitao i dobije želju za ići u Dansku – ako ste štedljivi i znate se snaći, uspjet ćete bez problema proći tu početnu fazu kad se dođe bez kinte.”
Nije sve tako sjajno i nije u šoldima sve. “Nema balkanskog društva, mentaliteta, našeg stila života, obale, ljeta, našeg sunca, piva, hrane, kafića i ispijanja kava unedogled. Nema opuštanja, naših razgovora i uživanja. Sve te stvari, plus moja obitelj i prijatelji, razlozi su zbog kojih se vraćam. Kada sam stekao financijsku sigurnost i mir, shvatio sam da je to puno manje bitno od svega ovoga.”
Na svoje je doživljaje dobio i nekolicinu komentara, pisali su mu ljudi koji su se i sami vratili iz Danske. “Mene nakon povratka najviše smeta korupcija, uhljebi i birokracija. Uspio sam nastaviti raditi s Dancima, ušao u đir i sa Švicarcima, ali čim nešto moram papirnato srediti, kosu bih si čupao. Pripremi se! Silaziš s konja na magarca po tom pitanju.”
Povratnik u Hrvatsku za kraj je napisao kako je kultura tamo jednostavno drukčija. Normalno je da se 18-godišnjaci sele od roditelja i odlaze u studentski dom. Nije ih sram voziti bicikl na posao, gradovi su napravljeni planski i uz svaku cestu postoji dio za bicikliste. “Kopenhagen ima milijun ljudi, a dva milijuna bicikala.”
No smatra da su djeca u Hrvatskoj sretnija i slobodnija. “Više su povezana sa stvarnim svijetom, više idu van, više trče, više treniraju i više se igraju. Ovdje im kupe tablet i djeca u to bulje. I u Danskoj su generalno djeca ‘mekša’, ne znaju što znači nemati. Ne znaju što znači jest maneštru za ručak 5-6 dana za redom. Ne znaju što znači da kad pitaju mamu neke pare, a mama kaže ne mogu sine/kćeri, nemam da ti dam. U Danskoj je djeci sve omogućeno i sve im je lako i opušteno”, zaključuje.
Na kraju je odlučio prestati tražiti posao i vratiti se u Lijepu Našu. Znao je da će se vratiti u Hrvatsku pa nije ni učio danski jezik detaljno. “Sada kada se na to osvrnem, mogu reći da sam glup jer Danska nudi besplatne tečajeve i jezik je lagan. Mlad i glup, mislio sam da sam popio svu pamet svijeta. I dalje sam mlad i glup, no ne bih ostao gore nikako”, napisao je pa pojasnio zašto se vraća: “Ja sam obiteljski tip, fale mi moji i sve vezano za Hrvatsku. Pare čovjek može napravit bilo gdje, samo treba biti odgovoran, štedljiv u početku, i uporan uvijek, to je bar moj stav. Nema do Lijepe Naše. E sad, da sam dobio posao odmah nakon faksa, ne bi išlo ovako sve kao što jest. U tom slučaju ne znam koliko bih ostao, ali vjerojatno bih ostao dulje nego sad.”
