Entuzijazam, ali i velika neizvjesnost vladala je u jesen 2000. godine u sportskoj dvorani u Novom Travniku. Na tom mjestu su se po prvi put okupili izaslanici Hrvatskoga narodnog sabora. Učinak? Donesena je Deklaracija o pravima i položaju hrvatskoga naroda u BiH poslije izglasana na referendumu. OHR je nekoliko mjeseci kasnije reagirao tenkovima, smjenama, suđenjima… Od tada do ove jedanaeste sjednice koja je zakazana u subotu prošle su gotovo 23 godine.
PIŠE: Miroslav VASILJ
Bez obzira na brojne propuste prije svega desetogodišnje stanke i brojnih neprovedenih deklaracija Hrvatski narodni sabor se nametnuo kao nezaobilazan politički čimbenik. Prije svega zahvaljujući HNS-u postavljeno je hrvatsko pitanje u BiH, ali i na međunarodnoj sceni. Podsjetimo visoki predstavnici od Wolfganga Petrtischa do Paddya Ashdowna nisu uopće prihvaćali činjenicu da postoji nešto što se naziva hrvatsko pitanje. Istovjetan stav su imali i brojni bošnjački političari. HNS je bio posljednja brana i u nepriznavanju nelegitimnih vlasti na državnoj i federalnoj razini, a koje su pokušale pokazati kako je BiH moguća bez Hrvata.
HNS je doveo i do sazrijevanja Hrvata u BiH kao političke nacije. Pomogao je da se napokon uvidi potreba da se, bez obzira na interese Hrvatske, vodi autonomna politika, kako Hrvati uBiH više ne bi bili moneta za potkusurivanje službenog Zagreba.
Postojanjem HNS-a otklonjeni su i bilo kakvi radikalni i ishitreni potezi koji bi dugoročno stavili politički Mostar u još težu poziciju, a što se priželjkivalo. Nekom vrstom građanskog neposluha uzvraćeno je na hegemoniju. Mostar je na taj način postao čimbenikom stabilnosti u odnosu na Sarajevo i Banjaluku. Promijenjena je percepcija o Hrvatima kao separatistima.
Umjesto toga i Bruxelles i drugi međunarodni krugovi pozdravili su ideju federalizacije, a oštro osudili separatizam i unitarizam. Politikom srednjeg puta HNS je utro put samoodrživoj Bosni i Hercegovini. Hrvatski narodni sabor je doveo i do pluraliziranja hrvatske stranačke scene u BiH koja je do njegovog formiranja bila jednostranačka. S druge strane kada je bilo najpotrebnije napravljena je koalicija stranaka Hrvatskoga narodnog sabora kako se ne bi rasipali gasovi, a što je donijelo učinak. Bio je to potez sličan Tuđmanovom u Domovinskom ratu kada je oformio Vladu nacionalnog jedinstva koja je osim HDZ-a okupila i Račanov SDP, Budišin HSLS…
Bez obzira na brojne propuste, nedorečenosti, nedostatke – osnivanje HNS-a i njegovo reaktiviranje uozbiljilo je Hrvate kao političku naciju. Odjeci Hrvatskoga narodnog sabora osluškuju se, kako na domaćoj, tako i na međunarodnoj sceni. Nema sumnje da će tako biti i nakon sjednice u subotu. Prva generacija osnivača s početka ovog stoljeća HNS-u je udahnula život. Kratkoročno s okusom poraza, no ne i dugoročno. Druga generacija koja sada djeluje dala mu je kontinuitet i institucionaliziranje s mogućim pobjedničkim učinkom.
I možda bi ovaj tekst najbolje bilo zaključiti legendarnim govorom iz mostarske Kosače s trećeg zasjedanja HNS-a 2001. godine tadašnjeg biskupa mostarsko-duvanjskog mons. Ratka Perića koji je na kraju zastupnicima HNS-a poručio:
„Narod vam je dao političko povjerenje jer ste mu dali konkretno obećanje. Ako vi svoje obećanje zaboravite, narod vam to nikad zaboravit neće! A ako vi to obećanje ispunite, učeći na prošlosti, pa i na negativnoj prošlosti, narod će vas znati počastiti i na tome zahvaliti!“
