Kada je kolega Marko Karačić na obljetnicu zločina u Grabovici na osnovu izjava svjedoka u tekstu precizno opisao što se tamo dogodilo u noći osmoga na deveti rujna 1993. godine jedan od komentara čitatelja bio je sljedeći – „ja pak mislim da je pisac teksta dugo boravio u Jasenovcu i gledao šta su ujke radile pa sad nabija drugima da to isto čine ili je gledo’ horor filmove, probudi se jadan nebio“.
Piše: Miroslav Vasilj
Ovaj komentar samo je jedan u nizu takvih u dijelu bošnjačke javnosti kada je riječ o masovnim i sustavnim zločinima uništenja hrvatskoga-rimokatoličkog stanovništva diljem područja koje je kontrolirala Armija BiH. To se zove poricanje. A poricanje je jedna od faza genocida. Da genocida! Jer zlo koje je bošnjački politički i vojni vrh osmislio, proveo, skrivao i kasnije poricao na brojnim lokalitetima diljem sjeverne Hercegovine, pa tako i Grabovice, ima sve odlike genocida.
A kakav je to potpis ratne 1993. godine ostavio bošnjački politički i vojni vrh u sjevernoj Hercegovini u ovom slučaju u Grabovici? U kobnoj rujanskoj noći čula se pucnjava. Krici. Pa onda grobna tišina. „Krimen“ tih civila je bio što su bili pogrešne nacije i vjere. Hrvati. Kršćani. Rimokatolici. Iduće jutro se pročulo da je nad njima počinjen pokolj. No područje su lukavo blokirali pripadnici Alijine Armije BiH kako bi „počistili“ teren. Tako da se uspjelo doći do samo jednog dijela žrtava.
Obdukcijski nalaz iz KBC-a Firule, ali i svjedočenja malobrojnih preživjelih, su pokazali da su ubijani na ritualan način. Razapinjanje. Otkidanje glava. Nabijanje na kolac. Klanje. Spaljivanje živih… Ni to nije bilo dovoljno pa su jedan dio tijela pobacali u hladnu Neretvu. Ovakvo ubijanje također se uklapa u ono što je poznato kao genocidni plan zastrašivanja. Za posljedicu je trebao imati dovođenje u nemoguće životne uvjete zajednice koja je od bošnjačkog političkog i vojnog vrha bila označena kao ona koja treba nestati sa zamišljenog područja bošnjačke države. Nestati s područja koje je bilo na udaru tijekom akcije Armije BiH „Neretva 93“. U pomno pripremljenoj sustavnoj kampanji uništavanja isticali su se brojni mudžahedini koji su bili posebno okrutni prilikom ubijanja hrvatskoga-rimokatoličkog stanovništva.
U Grabovici je ubijeno 33 ljudi. Samo civili. Žene. Djeca. Starci.
Tamo nije bilo HVO-a. Tamo nije bilo prve crte. Tamo nije bilo niti jednog vojnog cilja. Ali su postojali drugi ciljevi – živi ljudi koje je trebalo uništiti. I zato skup brojnih zločina u sjevernoj Hercegovini – Doljani, Uzdol, Trusina, logor „Muzej“ u Jablanici… uključujući i pokolj u Grabovici čini majku svih zločina – genocid.
Najstarija žrtva bio je 87-godišnji Marko Marić, a najmlađa četverogodišnja djevojčica Mladenka Zadro. Uništene su cijele obitelji. Preživjeli su završili u zloglasnom konc-logoru „Muzej“ čije se postojanje u sustavnoj kampanji poricanja genocida također pokušava osporiti.
Za zločin u Grabovici odgovarali su trećerazredni počinitelji. Ali zapovjednici? Ništa! Jer Haag se ravnao prema onoj rečenici tužiteljice Louise Arbourg – zločini Muslimana nad Hrvatima nisu u fokusu interesa Haaškog tužiteljstva. Ostali su domaći sudovi. I tu ništa. Muk. Šutnja. Sve je obavijeno velom tajne. Kao da se i oni ravnaju po ovoj rečenici Arbourg.
I tri desetljeća nakon pokolja krik ubijenih civila u kanjonu rijeke Neretve opominje bh. pravosuđe. Procesuirajte politički i vojni vrh Armije BiH. I nazovite ono što se u sjevernoj Hercegovini dogodilo pravim imenom – genocid!
