Katolički vjernici u nedjelju obilježavaju Cvjetnicu, spomen na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, koja također označava i početak Velikog tjedna, najvažnijeg razdoblja u kršćanskoj liturgijskoj godini kada počinju pripreme za najveći kršćanski blagdan – Uskrs.
Cvjetna nedjelja ili Nedjelja Muke Gospodnje, slavi se u nedjelju prije Uskrsa, odnosno zadnju, šestu korizmenu nedjelju.
Cvjetnica predstavlja uvod u Veliki tjedan tijekom kojeg se posebno slave Veliki četvrtak, Veliki petak i vazmeno ili uskrsno bdijenje kao priprava za Uskrs.
To je posljednjih sedam dana Isusove zemaljske službe, a Cvjetnica je bila “početak kraja” njegova djelovanja.
Isusov svečani ulazak u Jeruzalem u dane prije Pesaha, židovskog blagdana koji se spominje izlaska Židova iz egipatskog ropstva, opisan je u sva četiri evanđelja – po Marku, Mateju, Luki i Ivanu, kao i njegova muka koja je uslijedila nakon toga.
Simboli mira i prihvaćanja ostaju središnji motiv Cvjetnice kroz stoljeća
Ulazak Isusa u Jeruzalem, u glavni grad i središte političkoga i religijskoga života židovskog naroda, je temelj blagdana Cvjetnice i predstavlja radostan trenutak u kojem je Isus dočekan s maslinovim i palminim granama, simbolima mira i prihvaćanja, i ta simbolika ostaje središnji motiv Cvjetnice kroz stoljeća.
Običaj da vjernici na blagoslov nose maslinove i palmine grančice nastao je u Jeruzalemu u IV. stoljeću. U Rimu se prakticira od IX. stoljeća, odakle se raširio po cijeloj Crkvi.
Spoj procesija, grančica i liturgijskih čitanja usmjerava vjernike prema osobnom promišljanju, pokajanju i duhovnoj obnovi.
Ophod, ili procesija, način spomena Kristova ulaska u Jeruzalem, uključuje okupljanje zajednice pred kapelom ili pred samom crkvom, blagoslov grančica, navještaj evanđeoskoga odlomka i ophod prema crkvi u kojoj se slavi sveta misa.
Cvjetnica se naziva i “Radosnica” jer s njome završava korizmeno vrijeme i ulazimo u radost Uskrsa. No, s Cvjetnicom počinje i vrijeme Isusove muke.
U Velikom tjednu slave se najveće tajne kršćanstva – Isusova muka, smrt, pokop i uskrsnuće.
Na početku uvodnoga obreda zbor pjeva gregorijanski koral “Hosana Davidovu Sinu” (Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, Izraelov Kralju…) a pri samomu ophodu koral “Židovska su djeca” (Židovska su djeca, s granama maslina u ruci, došla u susret Gospodinu i klicala u sav glas: Hosana u visini!)”.
Također se izvodi i popijevka “Slava čast i hvala Ti” (Slava čast i hvala ti, Spasitelju kralju Kriste (…) Izraelov Kralj si ti, Davidov o svijetli Sine, što u ime Gospodnje dolaziš nam pun miline).
Isus u Jeruzalem ulazi na magarcu kao kralj mira, a ne kao politički vođa ili vojni osvajač
Prema evanđelistima, Isus je odabrao ući u Jeruzalem jašući na magarcu koji, za razliku od konja, nije povezan s ratovanjem. Taj prizor je ispunjen simbolikom – Isus, skroman i nenametljiv, dolazi kao kralj mira, a ne kao politički vođa ili vojni osvajač, što je dio mnoštva očekivao.
U evanđelju po Ivanu piše: “Ne boj se, kćeri Sionska! Evo, kralj tvoj dolazi jašuć’ na mladetu magaričinu”.
U spomenutom se evanđelju aludira na starozavjetni tekst iz Knjige Zaharijine u kojoj se “kćerima sionskim i jeruzalemskim” poručuje: “Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan (…). On će istrijebit’ kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će istrijebit’ luk ubojni. On će navijestit’ mir narodima!”
Naziv za Cvjetnicu kao Nedjelju palmi o muci Gospodnjoj se prvi put pojavljuje u 8. stoljeću, kada je objedinjena istočna i zapadna tradicija.
Istočna, jeruzalemska tradicija joj je već u 4. stoljeću dala naziv Nedjelja palmi, naglasivši tako Kristovo mesijansko poslanje i njegov ulazak u Jeruzalem, dok je drevna rimska tradicija ovu nedjelju nazivala Nedjeljom Muke Gospodinove stavivši u središte Kristovu muku na križu.
Prvi opis liturgije Cvjetnice u Jeruzalemu nalazimo u 4. st. kod hodočasnice Egerije koja opisuje kako se te nedjelje u Jeruzalemu, nakon jutarnje euharistije sav puk s biskupom ponovno sabrao na Maslinskom brdu kod bazilike zvane Eleona.
Stari pučki običaji
U hrvatskom folkloru, Cvjetnica je dan obilježen uporabom raznovrsnoga proljetnog bilja: grančica drijenka, vrbe, lijeske, ljubica i bršljana u kontinentalnoj Hrvatskoj te maslinovih, palminih i lovorovih grana u primorskoj Hrvatskoj.
Stari pučki običaji i vjerovanja nalažu da se grančica čuva cijele godine jer se vjeruje da štiti kuću od raznih nedaća, bolesti i uroka.
U Dalmatinskoj zagori štuje se običaj da se grančice stavljaju u zemlju u proljeće uz prve sjetve za blagoslov uroda, a poseban je i pučki običaj umivanje u cvijeću koje se ponegdje obavlja i na Veliku subotu.
Dan prije uberu se ljubičice, jaglaci ili neko drugo cvijeće te potopi u posudu s vodom. Blagoslovi se i stavi na prozor uz priču djeci da će se u noći u ovome cvijeću i vodi umiti najprije anđeli, a sutradan u Cvjetnom jutru i sva djeca i ostali ukućani.
Antropolozi objašnjavaju da je simbolika cvijeća velika, a poglavito u vodi. Jedna od poruka jest da valja oprati dušu u anđeoskoj vodi i cvijeću te slaviti Uskrs.
Običaji umivanja u vodi posutoj cvjetnim laticama u Dalmatinskoj zagori i Lici te kićenju bunara cvijećem i zelenilom u panonskim krajevima su, kako navodi etnografski muzej, povezani s pretkršćanskim vjerovanjima.
