U organizaciji Zaklade PRO ORIENTE, od 29. svibnja do 1. lipnja 2024., u Trebinju održava se mirovna konferencija pod geslom „Premošćivanje podjela: Procesi zacjeljivanja ranjenih sjećanja u bivšoj Jugoslaviji“ u organizaciji Komisije za pravoslavno-katolički dijalog Zaklade i kao dio projekta pod nazivom „Iscjeljivanje ranjenih sjećanja“ u suradnji s Centrom za filozofiju i teologiju u Trebinju, priopćili su iz spomenute Zaklade.
Konferenciju su srijedu, 29. svibnja 2024. otvorili generalni tajnik zaklade PRO ORIENTE Bernd Mussingoff, episkop zahumsko-hercegovački Dimitrije, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić i prof. Julija Naett Vidović. Sudjelovali su također vladika düsseldorfski i cijele Njemačke Grigorije i nadbiskup beogradski u miru mons. Stanislav Hočevar.
Projekt PRO ORIENTE projekt “Iscjeljivanje ranjenih sjećanja” započeo je u studenom 2023. međunarodnom konferencijom u Beču. Oko 50 sudionika iz Europe, SAD-a i Bliskog istoka razmišljalo je o aspektima teologije pomirenja, ali se istovremeno osvrnulo i na konkretna geopolitička područja sukoba u Ukrajini, jugoistočnoj Europi i na Bliskom istoku. Teme inauguralne konferencije sada će se produbiti na regionalnim radionicama u navedenim regijama 2024. i 2025. godine.
Uz generalnog tajnika PRO ORIENTE Bernda Mussinghoffa, glavni nositelj prve radionice u Trebinju je srpska pravoslavna teologinja prof. Julije Naett Vidović, zajedno sa Slovencem fra Milanom Zustom (Rim) i grčkim pravoslavnim teologom Pantelisom Kalaitzidisom, ravnateljem Teološke akademije Volos (Grčka), koji su svi članovi Komisije PRO ORIENTE za pravoslavno-katolički dijalog. Prema riječima prof. Vidović, cilj skupa je „ispitati teološke i praktične aspekte kajanja, pomirenja i transformacije sukoba u ekumenskom i međureligijskom kontekstu“. S fokusom na pravoslavno-katolički dijalog, konferencija ima za cilj produbiti razumijevanje ovih tema.
Pozdravnu riječ biskupa Palića prenosimo u cijelosti:
Poštovani vladiko Dimitrije, vladiko Grigorije,
Nadbiskupe Stanislave,
Poštovani sudionici ovoga skupa, odnosno radionice ove zanimljive i izazovne teme!
Najprije vas sve srdačno pozdravljam i zahvaljujem na pozivu biti sudionikom ovoga skupa. Osobito mi je drago vidjeti prepoznatljiv logo Sveučilišta koje sam i sâm pohađao, Karl-Franzens Sveučilište iz Graza, i dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta prof. Argaratea kao i druge nositelje ovoga projekta. Ujedno, izražavam svoju ispriku što neću moći biti nazočan, kako je na početku i planirano, na okruglom stolu u petak, 31. svibnja, radi obveza koje su u međuvremenu iskrsnule.
Tema ove radionice je, kao što sam rekao, veoma zanimljiva i izazovna. Sam naslov zapravo govori o činjenici da u ovom bosanskohercegovačkom društvu, ali i ne samo njemu, postoje, nažalost, podjele. I postoji puno razina podjela: od političkih, etničkih, vjerskih, pa sve do onih koje su svima zajedničke, a to su egzistencijalne podjele (bogati – siromašni, zaposleni – nezaposleni…)
Druga činjenica koja proizlazi iz naslova ove radionice jest da je premošćivanje podjela proces, koji su sebi uključuje i zacjeljivanje ranjenih sjećanja.
Sveti Ivan Pavao II. je u povodu Velikog jubileja, 2000 godina od rođenja Spasitelja Isusa Krista, uputio 29. studenoga 1998. godine cijeloj Crkvi bulu pod nazivom: „Incarnationis mysterium“, odnosno „Otajstvo utjelovljenja“.
U toj buli pod „Suvremenim znakovima vremena“, papa Ivan Pavao II. poziva na „čišćenje memorije“, odnosno čišćenja pamćenja, čin koji papa Ivan Pavao II. karakterizira kao „čin odvažnosti i poniznosti kako bismo spoznali nedostatke onih koji su nosili i još nose kršćansko ime.“ (IM, 11) U vezi s čišćenjem pamćenja i situacije na ovim našim prostorima, poznati hrvatski sociolog Željko Mardešić tvrdi da su današnji ratovi „u mnogim slučajevima više posljedice nepreboljenih uspomena i nedovršenih osveta nego povod stvaranju novoga i demokratskog društvenog poretka.“ (Mardešić, Povijesno čišćenje pamćenja, CuS 35(2000), 65-70).
Svaka promjena jest proces, tako i čišćenje pamćenja, koji u sebi uključuje spoznaju, volju za djelovanjem i samo djelovanje. Za kršćane „čišćenje pamćenja“ ima i duboko teološko značenje, ukorijenjeno u prvoj Isusovoj propovijedi: „Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest“ zato što se ispunilo vrijeme (Mk 1,15). Ispitivanje savjesti i otkrivanje istine o sebi i svom životu da bismo uočili koliko smo udaljeni od ideala na koji smo pozvani, temeljni je i nezaobilazni iter svakog ozbiljnog kršćanina. Stoga, već spomenuti sociolog Mardešić tvrdi da se „religiozno praštanje i svjetovno pomirenje doduše poklapaju u zajedničkoj nakani pomaganja čovjeku, ali su im sredstva i nadahnuće posve oprečni.“
Kad je govor o ranama, u bilo kojem obliku i na bilo kom području, sjećam se jedne rečenice koju sam čuo od svog srednjoškolskog profesora fizike, a koja se pripisuje različitim autorima. Rekao nam je onda: „Vrijeme je dobar liječnik, ali loš kozmetičar!“
Ta mi rečenica često odzvanja u ušima. Ona je osobito istinita ako se gleda stvarnost na ovom našem prostoru. Na ovom se prostoru, nužno postavlja još jedno pitanje: je li vrijeme doista dobar liječnik?
Nobelovac rodom iz Bosne i Hercegovine Ivo Andrić u svojoj pripovijesti „Pismo iz 1920.“, koja je objavljena 1946., perom glavnog lika liječnika Maksa Levenfelda koji zauvijek bježi iz Bosne, piše o mržnji koja stoljećima opsjeda ovu zemlju.
Između ostaloga kaže:
„Tu specifičnu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorijenjenu bolest. I ja vjerujem da bi strani znanstvenici dolazili u Bosnu da proučavaju mržnju, kao što proučavaju lepru, samo kad bi mržnja bila isto tako, priznat izdvojen i klasificiran predmet proučavanja kao što je lepra.“
Ne znam hoće li ova radionica dolaskom svih vas iz inozemstva i nas s ovih prostora pridonijeti da se ovaj fenomen mržnje prizna izdvojenim i klasificiranim, pa da se onda posebno i proučava, ali znam da je zadaća svih nas, bilo tko on bio, boriti se i sve učiniti da toga fenomena mržnje na ovim prostorima bude manje, ako već ne da u potpunosti nestane.
Promatrajući danas identitet Europe, kamo, za sada barem željom, stremi i Bosna i Hercegovina, kao katolički biskup mogu samo riječi talijanskog filozofa, političara i senatora Marcella Pere prisvojiti i konstatirati da „ponovno afirmirati kršćanski identitet za Europu nije gesta obijesti, zatvaranja ni neprijateljstva prema drugima: naprotiv, to je uvjet da bi se moglo dijalogizirati s drugima i druge integrirati…
Jer su kršćanske vrjednote još uvijek najbolji lijek za svakovrsne prekršaje, uključujući i one počinjene u ime tih istih kršćanskih vrjednota.“ (Pera, Zašto se trebamo zvati kršćanima, 107.)
A među njima su svakako vrednote obraćenja, praštanja i pomirenja.
Hvala na pozornosti.
