Na prvi pogled svjetsko gospodarstvo izgleda umirujuće otporno. SAD je doživio procvat iako je trgovinski rat s Kinom eskalirao. Njemačka je izdržala gubitak ruskog plina o kojem je bila ovisna, a da nije pretrpjela ekonomsku katastrofu. Rat na Bliskom istoku nije izazvao naftni šok. Jemenski proiranski šijitski pobunjenici hutisti, koji projektilima i dronovima gađaju komercijalne brodove u Crvenom moru, jedva su dotakli globalni protok robe. Kao udio u globalnom BDP-u, trgovina se oporavila od pandemije i predviđa se da će ove godine bilježiti zdravi rast.
Međutim, kada se stvar promotri dublje, vidljiva je krhkost trenutačnog stanja. Nakon što se godinama narušavao poredak koji je upravljao globalnom ekonomijom od Drugog svjetskog rata, danas je on na rubu kolapsa. Zabrinjavajući broj ‘okidača‘ mogao bi pokrenuti sunovrat u anarhiju, gdje moć ima zadnju, a rat se ponovno pojavljuje kao pribježište velikih sila. Čak i ako nikada ne dođe do sukoba, učinak sloma svih normi na gospodarstvo mogao bi biti brz i brutalan.
Raspad starog poretka, kako u svojoj analizi navodi The Economist, vidljiv je posvuda, prenosi Jutarnji list. Sankcije se kao sredstvo koriste četiri puta više nego tijekom 90-ih godina – SAD su nedavno uvele “sekundarne” kazne subjektima koji podupiru rusku vojsku. U tijeku je rat subvencijama, dok zemlje nastoje kopirati golemu državnu potporu Kine i SAD-a zelenoj proizvodnji. Iako je dolar i dalje dominantan, a gospodarstva u nastajanju su otpornija, globalni tokovi kapitala počinju se fragmentirati.
Institucije koje su bdjele nad starim sustavom su ili već mrtve ili ubrzano gube kredibilitet. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) iduće godine puni 30 godina, ali će zbog američkog zanemarivanja više od pet godina stagnirati. MMF je zahvaćen krizom identiteta, zarobljen između zelene agende i osiguravanja financijske stabilnosti. Vijeće sigurnosti UN-a je paralizirano.
Raspad i previše zamisliv
Nadnacionalne sudove, kao što je Međunarodni sud pravde, zaraćene i interesne strane sve više i pritišću i koriste kao oružje. Prošlog su mjeseca američki političari, uključujući Mitcha McConnella, čelnika republikanaca u Senatu, zaprijetili Međunarodnom kaznenom sudu sankcijama ako izda naloge za uhićenje čelnika Izraela, kojeg Južna Afrika također optužuje za genocid na Međunarodnom sudu pravde. Fragmentacija i propadanje do sada su nametnuli prikriveni porez na globalnu ekonomiju – primjetan, ako se zna gdje ga tražiti. Nažalost, povijest pokazuje da su mogući dublji, kaotičniji kolapsi i da nakon što krene pad mogu udariti iznenada.
Prvi svjetski rat ukinuo je zlatno doba globalizacije za koje su mnogi u to vrijeme pretpostavljali da će trajati zauvijek. Početkom 30-ih, nakon početka depresije i Smoot-Hawleyjevih carina (radi se o zakonu kojim je provođena protekcionistička trgovinska politika u SAD-u, kojim su povećane carine na strani uvoz u SAD za oko 20 posto, a najmanje 25 zemalja odgovorilo je povećanjem vlastitih carina na američku robu, op.a.), američki uvoz pao je za 40 posto u samo dvije godine. U kolovozu 1971. tadašnji američki predsjednik Richard Nixon je neočekivano obustavio konvertibilnost dolara u zlato – samo 19 mjeseci kasnije, brettonwoodski sustav fiksnih tečajeva (sustav monetarnog upravljanja koji je uspostavio pravila za trgovinske odnose između SAD-a, Kanade, zapadnoeuropskih zemalja i Australije te 44 druge zemlje nakon sporazuma iz Bretton Woodsa iz 1944. godine, op.a.) se raspao.
Danas se sličan raspad čini i previše zamislivim. Eventualni povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću s njegovim apsolutno isključivim svjetonazorom, nastavio bi eroziju institucija i normi, navodi Economist. Strah od drugog vala jeftinog kineskog uvoza mogao bi to dodatno ubrzati. Izravni rat između SAD-a i Kine oko Tajvana ili između Zapada i Rusije, mogao bi uzrokovati opći kolaps.
U mnogim od ovih scenarija gubici će biti veći nego što mnogi ljudi misle. Iako je moderno kritizirati nesputanu globalizaciju kao uzrok nejednakosti, globalne financijske krize i zanemarivanja klime, postignuća iz 90-ih i 2000-ih – vrhunac liberalnog kapitalizma – nemaju premca u povijesti.
Stotine milijuna ljudi pobjegli su od siromaštva u Kini dok se zemlja integrirala u globalno gospodarstvo. Stopa smrtnosti dojenčadi u cijelom svijetu manja je od polovice one iz 90-ih. Postotak globalne populacije ubijene u sukobima na državnoj razini dosegao je najnižu poslijeratnu razinu od 0,0002 posto 2005. godine, dok je 1972. bio je gotovo 40 puta veći. Najnovije istraživanje pokazuje da je doba “Washingtonskog konsenzusa” (skup 10 mjera ekonomske politike za koje se smatra da sačinjavaju standardni paket reformi kojega za krizom pogođene zemlje u razvoju promoviraju institucije sa sjedištem u Washingtonu, kao što su MMF, Svjetska banka i Ministarstvo financija Sjedinjenih Država, op.a.), kojeg se današnji čelnici nadaju da će ga zamijeniti, bilo doba u kojoj su siromašne zemlje počele uživati rast, smanjujući jaz s bogatim svijetom.
Ide postupno pa udara naglo
Osipanje sustava prijeti usporavanjem tog napretka ili čak nazadovanje. Kada je jednom slomljen, malo je vjerojatno da će sustav biti zamijenjen novim pravilima. Umjesto toga, svjetski poslovi će se vratiti u svoje prirodno stanje anarhije koja pogoduje razbojništvu i nasilju. Bez povjerenja i institucionalnog okvira za suradnju, zemljama će biti teže nositi se s izazovima 21. stoljeća, od obuzdavanja utrke u naoružanju u području umjetne inteligencije do suradnje u svemiru. Probleme će rješavati klubovi zemalja istomišljenika.
To može funkcionirati, ali će češće uključivati prisilu i gnjev, kao što je slučaj s europskim carinama na ugljikovodike ili kineskom svađom s MMF-om. Kada suradnja ustupi mjesto snažnom naoružavanju, zemlje imaju manje razloga za očuvanje mira.
U očima Komunističke partije Kine, ruskog predsjednika Vladimira Putina i drugih cinika, sustav u kojem je sila uvijek u pravu ne bi bio ništa novo. Takvi akteri liberalni poredak ne prepoznaju kao provođenje uzvišenih ideala, već kao ispoljavanje sirove američke moći – moći koja je sada u relativnom opadanju.
Istina je da je sustav uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata uspostavio spoj između američkih internacionalističkih načela i njezinih strateških interesa. Ipak, liberalni poredak donio je goleme dobrobiti ostatku svijeta. Mnogi siromašni u svijetu već pate od nesposobnosti MMF-a da riješi krizu državnog duga koja je uslijedila nakon pandemije covida-19.
Zemlje sa srednjim dohotkom poput Indije i Indonezije, koje se nadaju iskoristiti prilike stvorene rascjepkanošću starog poretka na svom putu do bogatstva, u konačnici će se oslanjati na to da globalno gospodarstvo ostane integrirano i predvidljivo. A prosperitet većeg dijela razvijenog svijeta, posebno malih, otvorenih gospodarstava kao što su Velika Britanija i Južna Koreja, u potpunosti ovisi o trgovini. Potpomognuta snažnim rastom u SAD-u, moglo bi se nekome činiti da svjetska ekonomija može preživjeti sve što joj se servira. The Economist pomalo mračno i upozoravajuće zaključuje i poručuje da – ne može.
