Prvi put su se oglasili roditelji ubijene dvogodišnje djevojčice Danke Ilić, Ivana i Miloš Ilić, i pričali su o kobnom 26. ožujku, kada su ostali bez kćerke. Taj dan se izgubio svaki trag njihovom djetetu te su jedva uspjeli ispričati što se dogodilo.
Prvi je progovorio Dankin otac, a onda se priključila i majka, koja je jasnog stava da ne želi da joj bilo tko izjavljuje sućut jer u dubini duše vjeruje da je njena kćerka živa.
– Zbog svega što je izrečeno o nama i što smo blaćeni na najgori mogući način, nas dvoje, kao roditelji, rekli smo da ćemo se javno obratiti kada se slučaj riješi, odnosno kada saznamo cijelu istinu o nestanku naše kćerke Danke – rekao je Miloš Ilić za Republiku.
Ivana i Miloš prepričali su kako je njihov sretan život u trenu pretvoren u košmar iz kog se kažu nikad ne izlazi.
– Što mislite kako je nama?! Kako je našim dušama i srcima?! Kako nam je bez djeteta? Kako nam je kad nas sin pita gdje mu je seka, kad kaže: “Mama, gdje je Danka?”, a nje nema – upitala je majka.
Na pitanje da opiše kako je nestala Danka i što je istina o njenom nestanku roditelji su rekli da je sve laž, osim toga da je za djevojčicom tragalo mnogo ljudi.
– Ivana je dobra majka i ja sam dobar otac, ali još se nije stiglo do istine. Uhićeni su monstrumi, ali… – ostao je nedorečen Miloš.
Svijećama osvjetljavaju put
Ivana I Miloš su istakli da ne prihvaćaju izraze sućuti okoline, iako nose crninu od dana kada je policija priopćila da su se obistinile najstrašnije sumnje i da su Danku dvojica radnika JKP “Vodovod” Dejan Dragijević i Srđan Janković udarili službenim automobilom, ubacili je u vozilo i da su je, kada je kasnije zaplakala, ubili umjesto da joj ukažu pomoć.
– Mi ne prihvaćamo kada nam izjavljuju sućut, zamolimo ih da to ne rade jer i dalje nismo vidjeli kćerku. I dalje postoji taj jedan tračak nade da će nam se živa vratiti. One svijeće, želim da istaknem, nismo palili zbog onog najgoreg, nego da joj osvijetlimo put da se vrati – rekla je majka.
Majka djevojčice opisala da je na mjestu koje je jako voljela doživjela košmar.
– Danku i sina sam tog dana odvela sa namjerom da se igraju na mjestu gdje sam ja odrasla i gdje me vežu najljepše uspomene. Tamo sam imala prelijepo djetinjstvo. Strašno je što me neko sumnjiči samo zato što sam djecu odvela na mjesto koje je toliko bitno za mene – rekla je Ivana.
Ponovila je ono što je rekla i u policiji, da je djevojčica nestala dok je ona otišla do automobila koji je bio parkiran sa druge strane kuće, kako bi uzela bočicu s vodom za sina. Kada je vidjela da djeteta nema, bila je u panici. Ona je istakla da je kćerku ostavila da se igra i da ona prije toga nije pokušavala da izađe iz dvorišta.
– Kad sam se vratila na mjesto gdje su bila djeca, Danke nije bilo i ja sam krenula u krug da se vrtim, oko pojate sam je tražila i dozivala – rekla je.
Miloš je bio na poslu u vrijeme nestanka kćerke, a objasnio kako su nastale posljednje Dankine fotografije neposredno pred njen nestanak.
– Ivana mi se uvijek javljala gdje ide, kao i kada stigne sa djecom tamo gdje je krenula. Slikala je Danku i Lazu tada i poslala mi slike sa tog placa. To je istina, samo ih je meni poslala. Bio sam na terenu, postavljao instalacije po selu Slatina, kada me je Ivana pozvala. Vrištala je na telefon koliko je plakala i rekla je:”Miloše, nema mi Danke”. Krenuo sam sa kolegom istog trenutka i jurio ka njoj. Stigao sam prije policije koju je Ivana zvala čim je vidjela da djeteta nema – rekao je otac.
Zaustavio osumnjičene
Miloš je, na putu ka kući ispred koje je nestala njegova kćerka, sreo osumnjičene za ubojstvo Dejana Dragijevića i Srđana Jankovića, ali nije ništa posumnjao.
– Moj kolega je vozio i stao je ispred njih i pitali smo: “Ljudi, jeste li vidjeli jedno malo dijete?”. Oni su mi hladnokrvno rekli: “Ne”. Samo Bog zna što ja tada nisam izašao iz auta da provjerim njihov auto. Ja sam pod naletom adrenalina otišao pravo gore gdje je kuća i krenuo sam da tražim dijete. Kad sam ja stigao, poslije minut-dva stigla je i prva patrola. Tražili smo je i postalo je jasno da je situacija kakva ne treba da bude. Stizalo je još policije i ljudi su se okupljali. Vrlo brzo je bilo tisuću ljudi, a vjerujem i više. Moji drugari su je tražili na motorima, džipovima, po šumi i svuda okolo. Zvali su me sa svih strana. Tu je sve prečešljano i moji drugovi i prijatelji i policija koja je sve uradila što se moglo. Stvarno je tako – objasnio je.
Živahni i nasmijani dječak je sve vrijeme trčkarao okolo i tražio pažnju roditelja, Ivana ga je pratila, a Miloš je progovorio o ubojicama.
– Ne daj, Bože, da ih vidim. Prema onome što nam je policija rekla, monstrumi su nam ubili dijete. Pričali smo i sa načelnikom policije u Boru i sa beogradskim. Oni su nama rekli kako se to sve dogodilo. Pratili su ih preko GPRS, kažu da su imali stajanje tu. Otkrili su da su mokrili na tarabe, pa su išli na dole, pa su udarili Danku i što su uradili, pa su imali još jedno stajanje i ja sam ih sreo dole – dodao je.
U svoj muci Miloš kaže da bi ubojice za njega bili heroji da su djevojčicu odvezli kod liječnika kada su je udarili automobilom.
– Da su što god uradili sa djetetom, ali valjano, da su joj pomogli, da su je odnijeli kod liječnika ili da su stali kod nekog susjeda i pitali čije je dijete koje su udarili, vjerujete mi da bi oni za mene bili najveći heroji. Ali, pošto su ovo uradili što jesu, odnosno što policija kaže da su priznali, ja nemam riječi za njih. Monstrum, to je blaga riječ za njih. Smrtna kazna nije za njih, to bi bila nagrada za njih. To treba da robija do kraja života i to što će tamo da im rade nije moj, nego njihov problem – rekao je Miloš.
Ivana se žali da su joj noći najteže kada sin zaspi, a ona ostane budna sa suprugom da oplakuje kćerku.
– Ne dao Bog nikome takvu i toliku bol. Od ovog se ne oporavlja. Moja agonija je počela od trenutka kad je iz dvorišta Danka nestala.
Razne optužbe
Ivana kaže da je strahovito povređuju nepoznati ljudi komentarima na društvenim mrežama, a izjava majke jednog osumnjičenog Svjetlane Dragijević ju je strahovito uznemirila.
– Mnogo me sve to boli, pričaju da sam djecu dobila sa drugim muškarcima, a ne sa Milošem. Iznose raznorazne pokvarene teorije, a pogotovu kad sam pročitala da je majka tog čovjeka izjavila da je Danka živa i da ja znam gdje je i da sam kriva za sve – šireći ruke istakla je Ivana.
Dodaje da su i neki ljudi koji ih znaju sudjelovali u širenju glasina, pa ističe primjer ugostiteljice koja je izjavila da u siječnju Danka nije znala da hoda.
– Ona je vidjela Danku da je u kolicima, a dijete je bilo pospano pa je zato ležala u kolicima. Inače, ona je prohodala još 7. svibnja, dan nakon prvog rođendana i u trenutku nestanka je sigurno hodala – istaknula je mlada majka.
Njoj je stalo do toga da izrazi zahvalnost policiji, koja je od početka angažirana na slučaju u nadi da će se razriješiti sve do kraja.
– Hvala svima iz policije, to želim da kažem, jer osjećam da nismo sami u svemu – istaknula je.
Vezana za brata
Roditeljima od svega najteže pada kada ih sin pita gdje mu je sestrica koja je najviše bila vezana za bracu.
– Danka je radoznala djevojčica, drugačija od brata, ali je nezgodno da ih poredim. Vezana je za oca i za majku. U posljednje vrijeme je, kada naprimjer odemo kod mojih i spustim je, htjela da je podignem i uzmem u naručje, trebala joj je ta bliskost. Inače, najviše je vezana za brata, trčala je za njim, ali tog dana je otišla od njega – izgovorila je Ivana spuštene glave.
Miloš je, rekla je, imao posebnu vezu sa kćerkicom.
– Za oba djeteta sam vezan čvrsto, ali ka Danki sam osjećao nekako veću privrženost, valjda zato što je kćerkica – tužno je rekao neutješni otac.
